Haški tribunal - mit i stvarnost

Jedan haški sudac, jedan prekaljeni ratni reporter koji je od prvog do zadnjeg dana izvještavao o sukobima u bivšoj Jugoslaviji, ugledni književnici iz regije, njemački i hrvatski profesori književnosti - svi oni su se našli u petak (27.04.) u sali bonskog Sveučilišnog kluba trećega dana Međunarodne konferencije o tribunalima. Tamo su posjetiteljima skupa u organizaciji Centra za pravne studije "Pravo kao kultura" i Sveučilišta u Bonnu pružili rijetku priliku da u jednom podužem radnom danu dobiju uvid u teorijske probleme, ali istovremeno i vrlo konkretno "probijanje" kroz kompleksno i široko polje ratnih zločina i njihovog procesuiranja.

Karahasan: "Nema znanosti, hormona niti organa koji bi nas zaštitio od zločina"

Most između književnosti i društvene stvarnosti na konferenciji u Bonnu počeo je graditi bosanskohercegovački književnik Dževad Karahasan koji je svoje predavanje "zavrtio" oko pitanja: kako se u književnosti prikazuje zlo, neprijatelj? Postoje dva načina, ustvrdio je Karahasan - jedan je klasični koji se bazira na uvjerenju da književnost služi spoznaji, da nam pomaže da zlo shvatimo, a ne a priori osudimo. Drugi je ideologizirani i u njemu nema pokušaja razumijevanja zla - zlo je zlo i s njim nema dijaloga, nema odnosa. Karahasan se zalaže za klasičnu formu: "Naša zadaća je razumjeti zlo, možda i osuditi ga, ali sa sviješću da je ono možda dio nas samih." Što to konkretno znači u društvenoj stvarnosti prostora s kojeg dolazi Karahasan je objasnio na primjeru Radovana Karadžića i kritike koju je požnjeo njegov intervju za Frankfurter Allgemeine Zeitung povodom Karadžićeva uhićenja. U njemu je ustvrdio da je haški optuženik za teške ratne zločine njegov brat-čovjek, čovjek kao i svi mi, da je možda bio "dobar liječnik, predani otac, drag susjed, nježan otac, ali i - masovni ubojica".

"U Bosni nema politike"

Živimo u društvu koje funkcionira kao kompjuter - sve se reducira "na plus i minus", na "da i ne" što ubija naše etičke "senzore", rekao je Karahasan pokušavši još jednom objasniti zašto je pozivao na diferencirano viđenje Karadžića: "Ne bih se ni sekundu bavio Karadžićem, kada ne bih mislio da on nešto govori i o meni."

Nema znanosti koja nas štiti od zločina, nema tog hormona niti organa koja nas štiti od ratnih zločina, rekao je bosanskohercegovački književnik i zaključio: "Sretan sam da sam se u BiH-ratu našao na strani žrtve, ali ne mogu biti siguran da bih se u nekom eventualnom budućem ratu opet našao na toj strani."

Na pitanje postoje li u Bosni i Hercegovini politički akteri koji se trude vidjeti neprijatelja diferencirano, višedimenzionalno, a ne kao "zlo" koje s ne može i ne mora razumjeti, Karahasan je rekao: "U Bosni nema politike. Ja politiku shvaćam kao pokušaj stvaranja harmonije između različitih grupa, a od toga u Bosni nema traga." Umjesto da se društvom pokušava racionalno upravljati, raspiruju se strahovi i prijetnje, druga strana se stalno prikazuje kao neprijatelj, pokušava je se isključiti, a ne uključiti u neki zajednički politički proces.

"Slučaj Handke"

Na diskusiji o Haškom tribunalu koju organiziraju germanisti i koja se bavi njemačkim govornim prostorom ne može se zaobići "slučaj Handke". Poznati austrijski pisac već godinama u svojim djelima, tekstovima i nastupima osuđuje "međunarodnu javnost", zapadne medije i političare predbacujući im da nepravedno osuđuje Srbiju. Peter Handke, kako je ukazao profesor germanistike na bonskom sveučilištu Jürgen Brokhoff u svom izlaganju, opetovano se obrušio na Haški sud ocjenama: "on ništa ne vrijedi", "kriv je bio i ostao". Handke tvrdi da tribunal u Haagu nema nikakvu pravnu osnovu i da se zapravo izruguje ideji prava i pravosuđa. On, objasnio je profesor Brokhoff, ne vidi hašku instituciju kao objektivno pravosudno tijelo koje radi "kao normalni sud", već kao "svjetski tribunal" koji dijeli pravdu prema unaprijed zadanom scenariju, a sudnicu koristi samo kao medijski i kazališni prostor za svoju inscenaciju. Osuđujući na taj način Haški tribunal, zaključio je bonski germanist, Handke "tribunalizira književnost" čineći upravo ono što predbacuje haškom pravosuđu.

"Handke je običan propagandist srpskog nacionalizma, ništa drugo", pobunio se iz publike Erich Rathfelder koji je, prema vlastitim riječima, vjerojatno jedini strani reporter koji je pratio događaje u bivšoj Jugoslaviji s lica mjesta "od prvog pucnja". Rathfelder već godinama piše za berlinski "taz" i brojne druge njemačke medije o ovom prostoru. On se u svom izlaganju žestoko usprotivio Handkeovoj tezi o izvjestiteljima kao ratnim huškačima. Zahvaljujući ratnim reporterima je zatvoren logor u Omarskoj u kojemu je ubijeno najmanje 800 ljudi, rekao je Rathfelder. Njemu, rekao je, s obzirom na ono što je vidio u ratovima na Balkanu teško pada slušati teoretiziranje o Handkeu koji od žrtve čini zločinca i obrnuto. "Ja sam svaki dan riskirao život, a kod kuće (u Njemačkoj) sam morao slušati optužbe da sam ratni huškač", sjeća se njemački dopisnik koji danas živi na relaciji Sarajevo-Split. On i njegove kolege koji su izvještavali s Balkana tijekom ratova su, kaže, svi pozdravili osnivanje Haškog tribunala za ratne zločine na području bivše Jugoslavije kao jednu instituciju koja će sustavno istražiti i protokolirati sve strašne stvari koje su se dogodile na tom prostoru.

Haag kao mjesto kolektivne svijesti Hrvata

Profesor germanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Svjetlan Lacko Vidulić iznio je tezu da "Haag" postaje mjesto kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda. Omiljeno ljetovalište Nizozemaca na Sjevernom moru, grad Vermeera i Rembrandta s dugim pješčanim plažama za Hrvate (kao i za Srbe i Bošnjake) postao je sinonim za brojne međunarodne institucije, masovne grobnice, ratne zločine, saslušavanje svjedoka u sudnicama, osuđivanje nacionalnih heroja. Lacko Vidulić povlači paralelu s Nürnbergom u kojemu su nakon Drugog svjetskog rata procesuirani nacisti. On govori o "mitu Haag" koji je umnogome oblikovao hrvatsku političku i društvenu stvarnost - utjecao je na proces pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, često je destabilizirao vlade dovodeći ih na rub krize, a karijere i imidž svih dosadašnjih hrvatskih predsjednika tijesno su povezane s Haškim tribunalom. U njemu, osim toga, konstatirao je, mnogi u Hrvatskoj vide prijetnju - pripadnici novih elita u Hrvatskoj, politički populisti i oni koji su se u ratu i ratom obogatili jer se boje da bi zbog njega mogli izgubiti povlašteni socijalni status. Ali i za žrtve rata i gubitnike procesa tranzicije, smatra Lacko Vidulić, on predstavlja još veću prijetnju jer bi im mogao "obezvrijediti" biografije uništavajući njihov simbolički i moralni kapital - mit o junačkoj borbi za obranu domovine - pa čak i skromni ekonomski kapital kojim raspolažu (primjer braniteljskih mirovina).

Flügge: Haški sud nije političniji nego drugi sudovi

Mjesto koje na prostoru bivše Jugoslavije poprima mitski karakter za Christopha Flüggea radna je svakodnevnica. Taj njemački pravnik već je tri i pol godine sudac na Haškom tribunalu za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. "Ja nisam ovdje da branim ICTY, neću ga vrednovati, ja ću vam samo malo ispričati što mi tamo radimo", rekao je Flügge na početku svog izlaganja na konferenciji u Bonnu. On je naglasio da je zadatak ICTY-ja uvijek ustanovljavanje individualne kaznene odgovornosti i krivnje, da se nikada ne optužuju niti osuđuju države: "To je vlada u Zagrebu potpuno krivo shvatila u slučaju Ante Gotovine, pa je najavila da će hrvatska država uložiti priziv na prvostupanjsku presudu tom generalu, štoviše, stvarno je to i učinila. Ona je odbijena s vrlo kratkim obrazloženjem da za to nema nikakve pravne podloge." Flügge je u svom izlaganju na konferenciji u Bonnu odgovorio na česte prigovore kritičara da je sud u Haagu "politička institucija" riječima: "Pravosuđe je na neki način uvijek politički obojano, pravo je uvijek i politička stvar, ali radna svakodnevica nas sudaca u Haagu nije pod utjecajem politike i ona se ne razlikuje od one sudaca u nekoj većoj sudskoj komori u Njemačkoj", rekao je. Nitko od haških sudaca nije podvrgnut političkim utjecajima, tvrdi, svatko odlučuje prema vlastitom nahođenju, odnosno isključivo na temelju dokaza koji se iznesu u sudnici. Ratove i ratne zločine tribunali ne mogu spriječiti, zaključio je Flügge koji duboko vjeruje u sud na kojem radi, ali su barem mogućnost da se pred lice pravde privedu oni koji su počinili najteže zločine - što je uvijek pobjeda prava i koncepta pravne države.

Autorica: Dunja Dragojević

Odg. urednik: Anto Janković