Hitlerova biografija: od demokracije do diktature
26. studenoga 2018
Desničarski populisti ugrožavaju njemačku kulturu sjećanja. Oni žele da se prekine sa samokritičkim sagledavanjem nacističke prošlosti i tvrde da je to bio samo mali dio inače slavne njemačke povijesti. Primjer za to je izjava predsjednika Alternative za Njemačku (AfD) Alexandera Gaulanda, koji je rekao da su Hitler i nacisti „samo ptičji drek na našoj povijesti dužoj od tisuću godina".
„Onaj tko na taj način uljepšava povijest", smatra povjesničar i novinar iz Hamburga Volker Ullrich, „mora znati da time ljulja temelje Republike". Ullrich je nedavno kompletirao Hitlerovu biografiju, koja je objavljena u dva dijela. U njoj se „slučaj Hitler" prikazuje kao primjer za upozorenje – koji pokazuje koliko brzo demokracija može biti uzdrmana i koliko je tanka linija koja civilizaciju dijeli od barbarstva.
Tajna Hitlerovog uspjeha
Već u prvom dijelu knjige, koji je objavljen prije pet godina, a koji se bavi razdobljem do izbijanja Drugog svjetskog rata, u središtu Ullrichove analize bila je osobnost diktatora – za razliku od dugogodišnjeg trenda u istraživanju nacističke prošlosti, kada su se više analizirali strukturalni preduvjeti za jačanje i dolazak na vlast nacionalsocijalista. Ullrich ne zanemaruje ta pitanja, ali istovremeno naglašava osobine Hitlera zbog kojih je kao vođa („Führer") bio tako atraktivan za mnoge Nijemce: njegova glumačka snaga, njegov govornički i organizatorski talent, kao i njegovo instinktivno lukavstvo da se u trenutku prilagodi izmijenjenim političkim situacijama.
U drugom dijelu svoje knjige Ullrich iznosi ocjenu Hitlerove uloge kao vrhovnog vojnog zapovjednika, kao i njegove uloge u Holokaustu. On piše da ubojstvo europskih Židova ne bi bilo moguće bez tisuća pomagača, ali isto tako ni bez samog Hitlera. Već s radikalizacijom politike prema Židovima do 1939. godine diktator je – kao posljednja instanca – odlučivao o svemu, piše Ullrich. I taj obrazac se ponavljao tijekom ratnih godina.
Propali vojni „genij"
Biograf pokazuje da se genocid nije dogodio samo zbog Hitlerovog generalnog plana o sustavnom uništenju europskih Židova, već da je u različitim slučajevima bila potrebna i njegova osobna dozvola – kao što je slučaj s prisiljavanjem Židova da nose žute trake ili s njihovom deportacijom.
U njegovoj ulozi vrhovnog vojnog zapovjednika – prema Ullrichovom mišljenju – do izražaja su došli Hitlerovi osobni nedostaci. U njih ne spada samo njegova sklonost precjenjivanju vlastite i podcjenjivanju protivničke vojne snage. Od toga je mnogo kobnija, smatra Ullrich, Hitlerova sklonost da kao kockar sve stavi na jednu kartu. Na gubitke na istočnom bojištu on je reagirao bijesom i izljevima mržnje, vjerovao je da sve zna bolje i distanciranjem je kažnjavao članove vrhovnog vojnog štaba.
Za razliku od ranije uobičajene prakse, na sastancima vrhovnog štaba nikome od nazočnih više nije pružao ruku i dugo se nije pojavljivao na zajedničkim ručkovima i večerama. Samoproglašeni vrhovni zapovjednik distancirao se od profesionalaca. „To što se držao podalje od časnika", smatra biograf, „nema veze samo s njegovim nezadovoljstvom vojskom, već i s time što pred njima više nije mogao nastupati kao nadmoćni vojni genij."
Hitler nije opravdanje
Volker Ullrich svojim djelom ni jednog trenutka ne pokušava pronaći opravdanje ni za generale koji su nakon 1945. godine svoj udio u moralnoj i vojnoj katastrofi pokušavali umanjiti prebacujući svu odgovornost na Hitlera, a niti za Nijemce koji su kasnije tvrdili kako ništa nisu znali o Holokaustu. „Istina je da je samo mali broj Nijemaca znao sve o 'konačnom rješenju', ali isto tako je istina da samo mali broj njih nije znao ništa", ističe autor.
Povjesničar i novinar Volker Ullrich, rođen 1943. godine, vodio je resor „Politička knjiga" hamburškog tjednika Die Zeit. Kao publicist je, između ostalog, dobio i nagradu Alfred Kerr.