Hladni rat u istočnoj Aziji nije završio

Ceremonijom na američkom ratnom brodu „Missouri“, pri kojoj su predstavnici Japana potpisali kapitulaciju, 2. rujna 1945. je završio Drugi svjetski rat. Ali, u 75. godina nakon toga odnosi na istoku Azije nisu se puno promijenili. Potpuno drukčije nego u Europi. Ovdje su se ratni protivnici Njemačka i Francuska pomirili i osnovali Europsku zajednicu, preteču današnje Europske unije. Sovjetski Savez se raspao, Njemačka se ponovo ujedinila, zemlje u istočnoj Europi su postale demokratske. U istočnoj Aziji, međutim, i dalje vlada Hladni rat. „Teritorijalni i ideološki prijepori u toj regiji ostali su nerazjašnjena ostavština Svjetskog rata“, kaže njemački povjesničar Torsten Weber.

Ipak, i tamo je bilo promjena. U Kini su 1949. vlast preuzeli komunisti. U Japanu je 1952. Mirovnim ugovorom iz San Francisca prestala okupacija. Kasnije su Južna Koreja i Tajvan srušili diktaturu. Ali dva politička sustava su do danas ostali krvni neprijatelji. „U Kini i Sjevernoj Koreji imamo partijske i obiteljske dinastije, u drugim zemljama imamo demokracije", objašnjava Weber.

Dvije velesile – SAD i Kina – koje se bore za prevlast u regiji, podijeljene zemlje kao na Korejskom poluotoku, postojanje tampon-država kao što je Sjeverna Koreja tipične su karakteristike Hladnog rata. Taj status quo se mogao nadvladati 1989. kad su pali Željezna zavjesa i Berlinski zid. Da je i Kina slijedila reformski pokret, dvije Koreje i Japan bi morali reagirati. „Ali ta povijesna šansa je propuštena masakrom na Trgu nebeskog mira“, kaže Weber koji radi na Njemačkom institutu za japanske studije u Tokiju.

Instrumentalizirana povijest

Za razliku od Europe u istočnoj Aziji do danas nedostaje spremnost na pomirenje, što se odražava prije svega u teritorijalnim prijeporima. Oni se vode prije svega oko nenastanjenih otočića ispred Južne Koreje i u Istočnom kineskom moru, oko korištenja morskih resursa i oko vojne sigurnosti. Ali, kod japanskih nekadašnjih ratnih protivnika važnu ulogu igra osjećaj da pravda nije zadovoljena, jer Japan ne želi platiti teritorijalnu cijenu za svoj napadački rat. „S gledišta Pekinga, Seoula i Pjöngjanga podjela Koreje i postojanje Tajvana su posljedice japanskog imperijalizma“, kaže kanadski politolog Stephan Nagy s Međunarodnog kršćanskog sveučilišta u Tokiju.

Takvo stanje potiče nacionalizam. Južna Koreja je pokušala nadvladati kolonijalno vrijeme od 1910. do 1945. svjesnom „dejapanizacijom". I odnos Kine prema Japanu karakterizira nacionalizam. Prilikom ponovne uspostave odnosa 1972. Mao Zedong (Mao Ce-tung) je izjavio da bez japanske invazije njegovi komunisti nikad ne bi bili mogli preuzeti vlast. Tada je propagirana teza da su fašisti zaveli japanski narod i potakli ga da čini zlodjela. Ali, tijekom devedesetih godina dvadesetog stoljeća Kina je pod Jiangom Zeminom klasno razmišljanje zamijenila nacionalizmom i ponovo oživjela već zaboravljenu sliku neprijateljskog Japana.

„Priče o tlačenju i žrtvi su važne za stvaranje identiteta i one se učvršćuju odgojem i popularnom kulturom“, kaže Daniel Sneider, stručnjak za istočnu Aziju na američkom Sveučilištu Stanford. To znači: Kina, Južna Koreja i Sjeverna Koreja kritiziraju Japan kako bi u narodu stekle simpatije kao nacionalisti. „Vođe u Pekingu i Seoulu ne održavaju sjećanje na prošlost samo da bi odavali počast mrtvima nego da bi iz toga izvlačili političke prednosti“, kaže Ralph Cossa, bivši predsjednik američkog instituta Pacific Forum na Havajima.

„Prazne isprike"

Istovremeno Japan svojim ponašanjem do danas pridonosi da te optužbe funkcioniraju. Većina vlada u Tokiju je rijetko pokazivala žaljenje zbog japanskog napada na Kinu, masakra u Nanjingu 1937. ili prisilnog odvođenja Kineskinja u vojne bordele. Japanski premijer Junichiro Koizumi bio je prvi koji se za ta zlodjela izričito ispričao prilikom posjeta Kini 2001. godine.

Unatoč tome on je i prije i kasnije odlazio do spomenika Yasukuni kojim se kao patriote slavi ratne zločince osuđene na tribunalu u Tokiju. Današnji japanski predsjednik vlade Shnizo Abe uopće više ne spominje japansku imperijalističku prošlost. „U znanosti se to naziva pražnjenjem isprike“, kaže povjesničar Weber. Time Japan daje susjedima povoda za daljnje distanciranje i kritike.

Ignoriranje stvari koje povezuju

Naglašavanje nacionalnog i razlika sprječava da zemlje istočne Azije više pozornosti usmjere na ono što im je zajedničko i da tako pronađu put približavanja i pomirenja. Brojni Nijemci se danas vide i kao Europljani, čime se izjednačavaju s Francuzima ili Talijanima. Razumijevanje u Europi funkcionira na temelju zajedničke filozofije, primjerice tradicije prosvjetiteljstva. Zemlje istočne Azije imaju u kineskoj kulturi i filozofiji, u konfucionizmu, budizmu i pismu zajedničke korijene. Ali, one se radije prepiru oko toga tko danas bolje utjelovljuje tu baštinu.

S kineskoga gledišta Japan je svojim napadačkim ratom izdao azijske vrijednosti. S druge strane Kina se maoizmom udaljila od Azije, dok Koreja ne uspijeva ni stvoriti jedinstvo nacije. Osim toga tim trima zemljama nedostaju zajedničke institucije u sklopu kojih bi pregovarale o zajedničkoj baštini. A Europljani imaju Komisiju s dalekosežnim ovlastima, parlament s predstavnicima svih zemalja i NATO kao sigurnosnu organizaciju. Dotle u istočnoj Aziji nekad prođu godine dok najvažnije vođe sjednu za isti stol kako bi se bolje upoznali. I zato su odnosi u istočnoj Aziji do danas ostali tako ledeni.