Hoće li nas "pokopati" naši dugovi?

Stručnjak za financije Daniel Stelter ne misli kako prolazimo kroz "krizu banaka", niti "krizu državnih dugova". Za njega su sve to tek detalji jedne opće krize gdje se troši više nego što se ima i gdje se nesmetano gomilaju dugovi. Od 1980. se ukupno zaduženje država, poduzeća i domaćinstava više nego udvostručilo, sa 160 na preko 320% BNP-a.

U svojoj knjizi "Dužnička bilijunska bomba" pokušava naći odgovor i zašto se to dogodilo. U osnovi, smatra kako je korijen u pogrešnoj gospodarskoj i fiskalnoj politici kakva se vodila nakon raspada socijalizma. Obzirom na opću globalizaciju, Zapad je izložen oštroj konkurenciji sa "jeftinog" istoka, prije svega iz Azije.

Prihodi država su se počeli smanjivati jer su i stope rasta postale manje, ali su države radije birale ugodniji put: zaduživale su se. Jer dok se Amerikanci zadužuju kako bi kupili kuću "na kredit", države Europe se zadužuju kako bi plaćale socijalne izdatke.

Kad se novac nudi, zašto da se ne troši?

Osobito drastična razlika između troškova i stvarnih prihoda se vidjela u zemljama juga Europe. Tome je uvelike pomogla i zajednička europska valuta, euro gdje se dugo mislilo kako ona jamči i jednako blagostanje u čitavoj Europi. "Euro je najavljen na summitu u Madridu 1995. i dvije godine kasnije su kamate praktično svugdje pale na razinu kakvu plaća Njemačka za njene dugove. Tako su se zemlje zaduživale i povećavale plaće", smatra i Hans Erner Sinn, predsjednik ifo-instituta.

Sve je bilo dobro dok je i tržište bilo spremno davati uvijek nove kredite. Ali 2007. je "pukao balon" sa kreditima za nekretnine, prvo u SAD, a onda je kriza zahvatila i Europsku uniju. To je pak otvorilo sumnju, da li će jedna zemlja zone eura - Grčka -, plaćati svoje dugove i nakon toga su i svi drugi postali svjesni svojih dugova.

Ali zapravo, smatra Moritz Schularick sa sveučilišta u Bonnu, Grčka je tu potpuna iznimka. Krize na primjer u Irskoj i Španjolskoj, nemaju baš ništa zajedničko sa državnim dugovima tih zemalja: "To su bile klasične krize prenapuhanih vrijednosti nekretnina koje su bile financirane uz mnogo kredita, djelomično i iz inozemstva. A onda se srušila ta kuća od karata", smatra bonski profesor.

Uvijek su problem privatni dugovi

Doduše, nakon toga je i državni dug u tim zemljama naglo porastao jer je trebalo spašavati banke koje su se našle u nevoljama. Ali i dalje lavovski dio ukupnog duga, na primjer 2,5 bilijuna eura u Španjolskoj, čine privatni dugovi - oko 70%. Irska je doduše napustila "zaštitni kišobran", ali i tu zemlju opterećuje planina dugova koja je četiri puta veća od njenog gospodarskog učinka u jednoj godini, a više od dvije trećine tih dugova su oni od poduzeća i kućanstava.

Bonski ekonomist Moritz Schularick je analizirao 90 kriza koje su potresale razne zemlje svijeta od 1870. i došao je do zaključka kako su u pravilu, sve krize i slomovi financijskog tržišta posljedica tih privatnih dugova. Konkretno, u slučaju Grčke to onda znači da je tamo postavljena i pogrešna dijagnoza i određena pogrešna terapija: štednja.

Kada je štednja naime u središtu pažnje neminovno se događa da mjere štednje guše gospodarski rast i sve postaje samo još gore, uključujući i dugove, smatra Daniel Stelter. S druge strane, niti nekakvi novi veliki krediti neće pomoći Grčkoj da odjednom postane obećana zemlja. Po njegovom mišljenju, barem u slučaju Grčke, jedino je rješenje novi oprost dijela duga, jer će inače Atena još desetljećima biti u istim nevoljama.

Ali što onda s dugovima za koje i stručnjaci smatraju da su najveći problem - dugovima poduzeća i građana? U našem globalnom svijetu je sve povezano jer i kinesko gospodarstvo raste tek računajući da će kupci njihovih proizvoda na Zapadu to platiti - jednog dana. No na to pitanje još nema odgovora.