Hrvati slabo čitaju, ali izdavači opstaju

Izneseni podaci su rezultat istraživanja koje su od agencije GFK naručili Knjižni blok i Zajednica nakladnika, a koji jasno pokazuju da su, usprkos kriznoj cjenovnoj prilagodbi, knjige sve manja potreba hrvatskih građana koji ih više ne kupuju čak ni „preko sindikata“. Alarm je to i za Ministarstvo obrazovanja čiji program obaveznog čitanja lektire kroz osnovnu i srednju školu ne stvara književnu publiku.

Promašena školska lektira

Autor aktualnog hrvatskog hita „Kalendar Maja“, ujedno i profesor hrvatskog jezika i književnosti zagrebačke XVIII. gimnazije, Zoran Ferić iz svojeg iskustva tvrdi da hrvatska djeca jako slabo i sve manje čitaju. Glavninu čitatelja u zemlji čine odrasli, a kako doznaje u knjižnicama, najviše čitaju umirovljenici. „U Hrvatskoj ne samo da postoje ljudi koji nisu pročitali niti jednu knjigu, već se to smatra 'štosom'. Možemo poboljšati situaciju kada svijest dođe na tu razinu da to bude sramota“, kaže Ferić za Deutsche Welle. Da bi se to promijenilo, trebalo bi drugačije tretirati knjige i književnost u društvu, dati im više mjesta u medijima. Potom bi trebalo pokrenuti niz čitateljskih klubova i radionica kako bi ljudi različitih uzrasta čitali i razgovarali o pročitanom. U nekim je europskim zemljama upravo ovakav pristup dao dobre rezultate.

Istovremeno, u obaveznom školskom programu čitanja su neprimjereni naslovi, poput Ilijade ili Odiseje, a djeca toga uzrasta nisu spremna za to djelo, ne razumiju ga na razini stiha, riječi, sa svim inverzijama koje tamo stoje. To ih odbija od čitanja. „Recept je jednostavan; na početku školovanja približimo im se suvremenom literaturom ili nečim što je za njih primjereno; literaturom koja govori o problemima odrastanja, adolescenciji, međuljudskim odnosima. Tek kad steknemo čitatelje, onda ih možemo informirati o Homeru i dati im da čitaju i drugu literaturu“, predlaže. O brojnim internetskim stranicama putem kojih učenici razmjenjuju već gotove, nekad davno napisane, dnevnike čitanja, Ferić misli da su samo dio duge i plodne tradicije varanja u školama. Za to su dijelom krivi i sami nastavnici koji nisu spremni mijenjati svoje metode provjere lektire, a sam je sustav postavljen tako da je važnija forma od sadržaja. Situacija je alarmantna, kaže Ferić koji ne vjeruje da će mladi nakon srednjoškolskog obrazovanja ipak steći naviku čitanja. „Bojim se da će proći kroz život bez čitanja“.

Od pisanja je teško preživjeti

Iz pozicije, za hrvatske prilike, vrlo čitanog pisca tvrdi da nije zadovoljan brojnošću svojih čitatelja kao ni generalnom prodajom knjiga u Hrvatskoj. „Nama su naklade od tisuću primjeraka velike. Malo nas je, ali nas ipak četiri milijuna. Brojem čitatelja ne možemo biti zadovoljni.“ Dakako, to se odražava i na prihode od autorstva. U nekim europskim zemljama koje su brojem stanovnika slične Hrvatskoj sustav funkcionira zato što ima neusporedivo više čitatelja i onih koji si financijski mogu priuštiti knjige. „U Hrvatskoj se jako teško može živjeti od pisanja, ali postoji čitav niz poslova koje mi silom prilika obavljamo da bismo preživjeli. Radimo u školama, fakultetima, pišemo kolumne, novinske tekstove, prevodimo ili radimo uredničke poslove. Takva je situacija, primjerice, i u Njemačkoj ili u Italiji za pisce koji nisu autori bestselera“, kaže Ferić.

Sve veći interes za self-help

Glavni urednik izdavačke kuće Profil Davor Uskoković  kaže da u Hrvatskoj ne postoje sveobuhvatni podaci o prodaji knjiga, kao ni sustavna istraživanja broja i navika čitatelja. „Tvrdnje da se sve manje čita možete čuti i od pisaca u Rusiji, Njemačkoj, Sjedinjenim državama, ali ja ne kažem da je tako“, objašnjava Uskoković. Praksa mu pokazuje da se danas čita jednako kao i prije te da kriza nije bitno utjecala na brojnost publike. Izdavački recept je, priča za DW, odgovarajuća cijena, posebice za žanrovsku književnost. Trendovi su jednaki kao i u ostalim razvijenim zemljama pa je tako u teškim vremenima zamjetan i porast zanimanja za takozvanu self-help litetraturu.

Potvrda ovoga su i knjige samopomoći  psihologinje Mirjane Krizmanić, umirovljene sveučilišne profesorice, koja je postala izdavački fenomen prodan u 100 tisuća primjeraka, što je za Hrvatsku nezamisliva naklada. „Nemojte me pitati da vam objasnim tajnu tog fenomena jer vam ne mogu dati do kraja suvisao odgovor. Kada neka knjiga postane fenomen, vrlo je teško objasniti što je sve uzrokovalo njen uspjeh“ kaže urednik jedne od najvećih hrvatskih izdavačkih kuća.  „Kada kažete da je izdavaštvo ili knjiga u krizi, to je zapravo floskula. Ne postoji ukupno izdavaštvo. Sportskim rječnikom, između pikada i nogometa su velike razlike“, tvrdi Uskoković  navodeći razlike između izdavanja udžbenika i komercijalnog žanrovskog izdavaštva u kojima vrijede različita pravila. „Ne strahujem za knjigu. To što će ona uskoro s papira preći na neki drugi medij može značiti da će ona biti samo jeftinija, dostupnija, a možda i čitanija“, optimističan je Uskoković.

Prevelik pritisak vrhunske književnosti

Zoran Maljković je glavni urednik Mozaika knjige, izdavačke kuće u vlasništvu jedne slovenske tvrtke, a koja prema vrsti izdanja, baš poput Profila, pripada takozvanim općim izdavačima. I on smatra da interes za knjigu u Hrvatskoj ne opada, no primjećuje se kriza bitno odrazila na prodaju. „Puno se bolje prodaju knjige koje manje koštaju. Potrebno je uložiti puno više vremena, marketinga sredstava da bi se prodalo ista količina kao i prije. Može se, ali uz puno više napora“.

Općenito smatra da se u Hrvatskoj dosta čita te da postoji nevidljivi dio publike „koja ne ide na spavanje bez pročitanih 30 stranica neke knjige“. S druge strane zamjećuje i veliki pritisak izdavača visoke književnosti koji ciljaju na probraniju i manju publiku. „Prevelika je ponuda zahtjevne i vrhunske književnosti za malobrojne čitatelje. Istovremeno je tiha publika koja voli žanrovska izdanja stalno gladna nekog dobrog krimića ili ljubavnog romana“.

Slikovnice su dobar posao

Mozaik knjiga tako dobre rezultate prodaje bilježi u žanrovskoj književnosti, posebice u prodaji ljubavnih i kriminalističkih romana, dok se kao najpotentnijim dijelom pokazala dječja književnost. „Svaki novi dan neko novo dijete treba neku slikovnicu ili slovaricu. To je rupa bez dna koju mi stalno punimo, dok ostalo ide malo slabije“, kaže Maljković.

Ova je izdavačka kuća zakoračila i na e-platformu pa  među prvima prodaje i knjige za elektronske čitače i mobitele. Pokazalo se da se ovim putem dobro prodaju kriminalistički romani pa Maljković zaključuje da muškarci više drže do takvih aparata i putem njih kupuju sebi bliska izdanja. E-izdanja za sada nisu isplativa, no riječ je o ulaganju u budućnost.

A kako uz sve to onda žive pisci s kojima smo i započeli ovu priču? Iz vizure izdavača, Maljković priznaje da od pisanja ne mogu živjeti. Uobičajeni autorski honorar od 8-9% od prodajne cijene knjige koja se izda u 1000 primjeraka i nije baš neko bogatstvo. Čini se tako da bi neki autor za preživljavanje morao svaki mjesec prodati barem tisuću primjeraka nekog svojeg djela, a to je uz činjenicu da 6 od 10 Hrvata uopće ne čitaju tek nešto što bismo mogli smjestiti u žanr znanstvene fantastike.