Hrvatska i Srbija mogu i bolje – ako se želi

Normalizacija, barem djelomična odnosa Hrvatske i Srbije već mjesec dana nije nikakva posebna novost. Najavio ju je prvo srpski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić još na Staru godinu, kazavši da je lično Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije naložio „da se malo odlede odnosi s Hrvatskom“. Dodao je i da će im u tome pomoći „konekcije“ s Tomislavom Žigmanovim, predstavnikom Hrvata u Srbiji i Miloradom Pupovcem, predstavnikom Srba u Hrvatskoj. Ipak, ostaje pitanje zbog čega se to dešava upravo sad i kakva je perspektiva te promjene.

Komunikacija državnih vrhova dviju zemalja već godinama je obilježena netrpeljivošću i provokacijama, a pretežni kanal njihova verbalnog prepucavanja jesu tzv. žuti mediji. Tek s vremena na vrijeme kroz to se mogao provući i nekakav bolji moment, ali dosta rijetko. „Zatopljavanje odnosa između Hrvatske i Srbije dolazi u refulima, kao bura. I to uglavnom kada jedna i druga vlada – Hrvatske i Srbije – žele odigrati ulogu dobrih momaka, 'good guys', na međunarodnoj sceni. Tako je i sada“, rekao nam je bivši diplomat RH Damir Grubiša.

Teško manjinama na Balkanu

Ovaj profesor komunikacije i međunarodnih odnosa na Američkom sveučilištu u Rimu smatra pritom da problem leži u „viralnom nacionalizmu“ vlada desnog centra u Srbiji i Hrvatskoj. Stoga nije uvjeren da će zatopljenje u odnosima biti održivo bez širih i dubljih inicijativa i prave volje za normalizacijom. „Sa srpske strane", kaže on, „tu je još uvijek pitanje nestalih u ratu i zarobljenika srpskih logora, s hrvatske su neriješena pitanja srpskih izbjeglica te struje i vode u mjestima gdje žive, odnosno gdje su živjeli Srbi".

Po njemu, što se tiče Hrvatske čak i dosad nepostojeća obnova na Baniji može se protumačiti kao oblik retorzije, kažnjavanja jednog dijela stanovništva, zbog onoga što se događalo prije tri desetljeća. Grubiša primjećuje i da je apsurdno kako u RH postoje brojna društva prijateljstva s drugim nacijama, ali tek u riječkoj i sisačko-moslavačkoj županiji postoje dva lokalna društva hrvatsko-srpskog prijateljstva: „Za to vrijeme, saborsku međuparlamentarnu skupinu prijateljstva Hrvatska-Srbija, koja broji 22 člana, vodi Zlatko Hasanbegović, poznat u javnosti po svojim proustaškim simpatijama.“

„Zato su hvalevrijedne inicijative za rapprochement Hrvatske i Srbije preko srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Srbiji. Samo oni znaju koliko je biti teško srpska ili hrvatska manjina na Balkanu", zaključuje Damir Grubiša. On smatra kako bi rješenje za daljnje iskorake moglo biti svojevrsno bipartisan-tijelo koje će izraditi strategiju bilateralnih odnosa i dovesti dvije zemlje do sklapanja sporazuma o partnerstvu i prijateljstvu. No samo ako Hrvatska želi potvrditi da nije članica EU tek zbog svog vlastitog sitnog interesa, a Srbija tek da se približi EU i Zapadu.

Dobitni model ustavnog patriotizma

S osnovnim se Grubišinim polazištima slaže medijski analitičar Davor Gjenero, tvrdeći da je ključ pomaka nađen u dvojici spomenutih manjinskih predstavnika, Pupovcu i Žigmanovu. „Obje te opcije funkcioniraju unutar modela ustavnog patriotizma: hrvatskih Srba prema Hrvatskoj, srpskih Hrvata prema Srbiji. Čini mi se da je posrijedi općenito najbolja manjinska paradigma. Ipak, nisam uvjeren ni da bi oni postigli nešto bitno, da im nije pripomogao specifičan trenutak pritiska unutar europsko-unijske konstelacije“, drži Gjenero.

Naposljetku, riječ je o poticaju koji je Srbiji stigao iz Bruxellesa u vidu izvještaja o (ne)napredovanju te zemlje u približavanju Europskoj uniji. U tom je dokumentu potkraj prošle godine naročito istaknuto da je Srbija podbacila u odnosima sa susjednim zemljama, a radi se o bitnom kriteriju za procjenu. Davor Gjenero mišljenja je kako RH procjenjuje da Srbija već ostvaruje stanoviti napredak, po mjeri EU u odnosu spram pitanja rata koji Rusija vodi protiv Ukrajine. Zato se ta tema posljednjih tjedana više ne spominje kao kritična, a dotad je bila redovno apostrofirana.

„Drugo, nešto se dešava i s Kosovom“, napominje ovaj politolog, „a to može biti komplementarno – ako želi kvalitetniju zaštitu srpske manjine na Kosovu, Srbija mora adekvatno riješiti prava drugih manjina na svom području. No kontekst se u nepunih mjesec dana uistinu znatno promijenio. Sad već možemo računati da taj proces ima značajnu perspektivu, ako se održe postojeće uvjetovanosti. Pa možda jednom opet dosegnemo onu bolju razinu dijaloga koja je zabilježena u vrijeme predsjednika Ive Josipovića i Borisa Tadića.“

Zaredali državnički susreti

Podvučemo li crtu, ispostavlja se da su presudna bila dva faktora, a prvi je bio opisani poticaj Europske komisije. Drugi je bila već poznata spremnost dvojice navedenih manjinskih predstavnika koji inače obojica participiraju u državnim vlastima zemalja u kojima žive. Tek kad je to spojeno, zaredali su susreti poput onog hrvatskog premijera Andreja Plenkovića i srpskog predsjednika Aleksandra Vučića u Davosu, a prije toga i ministara vanjskih poslova Gorana Grlića Radmana i Ivice Dačića u Zagrebu.

U ponedjeljak je u Zagrebu boravio i Veljko Odalović, srpski voditelj Komisije za lica nestala u ratu, susrevši se s predstavnicima hrvatskog Povjerenstva za zatočene i nestale osobe. U međuvremenu je u službenu posjetu pozvana i srpska ministrica za EU-integracije Tanja Miščević. Aktivnosti su na toj relaciji dakle više nego živnule pa se nameće utisak da bi ova vrsta dinamike mogla uz malo sreće i potrajati. Samo da se opet ne pojave iznenadni dnevnopolitički prioriteti koji svoju zadovoljštinu nalaze u trvenjima preko susjedskog plota.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu