„Hrvatska tek odnedavno priznaje postojanje beskućništva“

Poznati građani koji provode noć s beskućnicima na ulici – tako je Rijeka prošle subote obilježila Došašće. Dominantni trgovački duh koji vlada u ovo predbožićno doba na jednu noć je zamijenila inicijativa solidarnosti s najugroženijim članovima društva. Solidarnosti, dakle, koja je svakako više u skladu s izvornim religijskim osnovama adventskog razdoblja. No sve bi to možda još uvijek izazivalo skepsu – ipak je riječ o samo jednoj noći u godini - da nije poruke organizatora koji najavljuje rješenje problema beskućništva u Rijeci već do kraja iduće, 2020. godine.

„Uspjeh ovisi o kvalitetnom zajedničkom djelovanju svih dionika skrbi o beskućnicima na lokalnoj razini. Suradničkom djelovanju i cjelovitoj pomoći“, rekla nam je časna sestra Veronika Mila Popić, predsjednica crkvene organizacije Depaul Hrvatska koja je realizirala ovu akciju u kooperaciji s Primorsko-goranskom županijom, Gradom Rijekom, Centrom za socijalnu skrb u Rijeci, Crvenim križem i Riječkom nadbiskupijom. Najveći grad na hrvatskom sjevernom Jadranu, inače, pridružio se time globalnoj akciji pomoći beskućnicima „Jedna noć na otvorenom“, kao jedini hrvatski sudionik između nekoliko desetaka svjetskih urbanih sredina.

Vizija u kojoj svatko ima dom

Popić je naglasila da ono što je viđeno te noći zaista ulijeva optimizam: „Akcija je ukazala da postoji i volja i senzibilitet za problematiku beskućništva na ovoj razini. Očitovale su se konkretne geste u tom pogledu koje znače otvorena vrata u neke buduće iskorake. Sama naša organizacija, kao dio svjetske karitativne skupine Depaul International, sustavno pomaže beskućnicima i osobama koje su u riziku beskućništva, te ostalim marginaliziranim i društveno isključenim osobama.“ Stoga i službeno istaknuta vizija Depaula nalaže da svatko mora imati mjesto koje će nazvati domom, i biti dio svoje zajednice.

Porazgovarali smo o tome i s Edijem Prodanom, novinarom riječkog dnevnika Novi list, koji je također prenoćio na ulici s beskućnicima. On i četrdesetak sugrađana demonstrativno su podijelili noćenje pod vedrim nebom s onima koji nemaju dom, a procjenjuje se da je takvih u Rijeci oko stotinu. Ali to su samo oni koje se naziva apsolutnim beskućnicima, ljudima bez ikakvog smještaja, kakvih u Hrvatskoj ima oko dvije tisuće. No Depaul Hrvatska smatra da je realna brojka ljudi koji raspolažu smještajem posve neodgovarajućim za iole normalno stanovanje deset puta veća, a taj podatak službeno se u pravilu ne ističe.

Grad bi lako našao prostor za zbrinjavanje beskućnika

„S obzirom da smo prije 'ostanka pod zvijezdama' obišli više lokacija na kojima žive beskućnici, od kojih jedan ima svega 18 godina, reakcija koja se javlja kod 'običnih' ljudi je u rasponu od nevjerice do zgražanja. Kako naime prihvatiti da ljudi koji noće u javnom WC-u to smatraju – premijom? A jest premija, jer su za kišnih dana ipak u skloništu", mišljenja je Prodan. On se pritom nada da najava o skorom rješenju beskućništva u Rijeci ima realno utemeljenje: „Grad nažalost obiluje napuštenim poslovnim prostorima, tako da je proces stvaranja minimalnih civilizacijskih uvjeta za sklanjanje beskućnika s ulice relativno jednostavan."

Kako je čuo od samih beskućnika, bilo bi dovoljno da dobiju mogućnost korištenja određenih prostora sa sanitarnim čvorom, ili - kako naglašavaju neki od njih – pravo na svojevrsno legalno skvotiranje. „Želi li se stvoriti uvjete poput već postojećih u riječkom Prihvatilištu Ruže sv. Franje", dodao je Edi Prodan, „problem je mnogo kompleksniji, jer tu onda dolaze troškovi grijanja, zapošljavanja osoblja zaduženog za kuhanje itd." Sumarno, ovaj novinar drži da se elementarni prostori za sklanjanje riječkih beskućnika s ulice može osigurati već kroz nekoliko mjeseci, i da za tu svrhu zacijelo već postoji „politička, pa i ona 'samo' ljudska volja.“

Već i podstanari u RH su politički isključena populacija

Ne samo zbog činjenice da će Rijeka dogodine biti Europska prijestolnica kulture, bio bi to definitivno značajan lokalni socijalni iskorak u zemlji koja se sve teže nosi sa sličnim problemima. Raspitali smo se zato i o stajalištima znanosti u ovom području, pa nam je Gojko Bežovan – profesor socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu – kazao da akcije poput riječke imaju smisla već i zato što Hrvatska praktično tek odnedavno priznaje samo postojanje beskućništva. Do prije nekoliko godina to pitanje nije zakonodavno tretirano, a tema se uglavnom prešućuje dandanas, no već su i podstanari u RH – politički isključena populacija.

„Nema ni izbliza dostatnih mjera pomoći za tu najranjiviju grupu na dereguliranom stambenom tržištu, mada smo se suočili s masovnim deložacijama zbog kreditnog duga. Nema sustavnog pristupa, vlasti sve poturaju ispod tepiha, dok tu temu na javnoj radioteleviziji zastupaju trgovci nekretninama. Ali to je jedan od glavnih okidača za odlazak ljudi u inozemstvo, dok je beskućništvo definitivno najekstremniji izraz te ukupne socijalne problematike“, zaključio je Bežovan. Jer, kao što se često može čuti od onih koji su nastradali, granica između prosječnog građanskog življenja i naglog beskućničkog statusa je često tanka i neprimjetna.