Hrvatska u očima Bruxellesa prije 20 godina i danas
19. svibnja 2011
Pripreme za referendum o neovisnosti u Hrvatskoj, zatim sam referendum i mjesece nakon toga, vrlo intenzivno je pratio Bernd Posselt, tada najbliži suradnik zastupnika u Europskom parlamnentu Otta Habsburškog po čijem je nalogu pratio stanje u Hrvatskoj. Osim toga, Posselt je bio povjerenik Međunarodne paneuropske unije za srednju i istočnu Europu.
„Za vrijeme referemduma sam bio u Zagrebu, a prije toga sam prošao gotovo cijelu Hrvatsku i posjećivao brojne tribine na kojima sam aktivno sudjelovao“, kaže Posselt. Prije 20 godina u Europskom domu u Zagrebu osnovan je i ogranak Paneuropske unije u Hrvatskoj, na kojem je intenzivno sudjelovao i današnji njemački zastupnik u Europskom parlamentu Bernd Posselt.
Opisujući stanje u Europskoj zajednici i u Bruxellesu u prvim mjesecima 1991.godine i neposredno pred referendum o neovisnosti Hrvatske, Posselt je ustanovio kako je u to vrijeme „samo u Austriji", koja još nije bila članica Europske zajednice i u dijelovima Njemačke, prije svega na jugu, posebice u Bavarskoj, prevladavala dobra pripremljenost za hrvatsku neovisnost, dok većina u Europi tada nije promatrala Hrvatsku na ovakav način.
„Na početku je i Genscher bio vrlo kritičan“
Posselt je ustvrdio da su „čak i osobe koje su kasnije bile veliki prjatelji Hrvatske, kao jedan Hans-Dietrich Genscher, na početku bile vrlo kritične“. "Sjećam se vrlo dobro prvog velikog skupa u Zagrebu na kojem sam sudjelovao i gdje su me pitali, kada će Genscher podržati neovisnost Hrvatske. Tada sam rekao da će Genscher, koji je mudar čovjek, na kraju biti na pravoj strani. U lipnju 1991.godine takav obrat nije bio sam po sebi razumljiv", podsjetio je Posselt.
On je u razgovoru za Deutsche Welle opisao otkuda je 1991.godine dolazio najveći otpor protiv referenduma o neovisnosti Hrvatske: „Najveći otpor protiv neovisnosti osjećao se u Velikoj Britaniji, kao i u dijelovima njemačke politike koji su slučaj Hrvatske dovodili u vezu s raspadom Sovjetskog Saveza koji je bio u tijeku“, sjeća se Posselt.
Poos: Hrvatska i Slovenija premalene države za neovisnost
Posselt primjećuje da je bilo protivljenja i u zemljama Beneluxa. „Sjećam se kako je luksemburški ministar vanjskih poslova Poos tada izjavio da su Slovenija i Hrvatska, ali pri tome je prije svega mislio na Sloveniju, premalene države da bi bile neovisne. Takve izjave predstavnika najmanje članice zajdnice bile su u najmanju ruku neobične“.
Današnji njemački zastupnik u Europskom parlamentu Bernd Posselt se prisjeća i francuskog ministra vanjskih poslova Alexandrea Dumasa koji je rekao da će, ako se dogodi da Slovenija i Hrvatska postanu neovisne, to za Francusku značiti "naknadni gubitak Prvog svjetskog rata". "Sve ovo pokazuje da je bilo vrlo čudnih izjava vodećih europskih političara", kaže Posselt.
Najsnažnije promjene prema Hrvatskoj učinila Francuska
No dvadest godina nakon referenduma o neovisnosti u Bruxellesu je percepcija Hrvatske drugačija. Posselt smatra da se najsnažije u proteklih 20 godina promijenila pozicija Francuske prema Hrvatskoj. „Francuska je danas izričito prohrvatska i to već čitav niz godina. Bez suradnje Njemačke i Francuske proces pristupnih pregovora nikada ne bi stigao do današnje završne faze“. I Italija je 1991. bila drugačije raspoložena. „Tadašanji talijanski ministar vanjskih poslova Gianni de Michelis, je rekao da će, ako postanu neovisne, zemlje bivše Jugoslavije ostati "50 godina izolirane“. Danas je Italija vrlo angažirana za Hrvatsku i Sloveniju, kaže Posselt.
NATO o Hrvatskoj prije 20 godina – i danas
Slična je situacija i s drugom organizacijom čijem je članstvu Hrvatska težila te ga napokon i ostvarila. "U proljeće 1991.godine i u trenutku referenduma Hrvatska nije mogla očekivati nikakvu pomoć u oružju ili vojnoj intervenciji od bilo koje članice NATO saveza", naglašava Hrvoje Kačić u svojoj knjizi „Serving my country“ (u prijevodu "Služeći mojoj zemlji"). On je 1991.godine boravio u glavnom sjedištu NATO saveza i bio jedna od vrlo bitnih poveznica i izvora informacija iz Hrvatske o stanju na terenu i NATO saveza, a ujedno je i opširno informirao hrvatsko vodstvo o porukama iz glavnog sjedišta Sjeveroatlanskog saveza. Unatoč tome što su članice NATO-a i međunarodne zajednice općenito, uz nekoliko izuzetaka, u trenutku održavanja referenduma u Hrvatskoj podržavali politiku očuvanja SFR Jugoslavije, Hrvoje Kačić ističe da je unutar političkog odbora NATO-a bilo mnogo članova koji su isticali da članice NATO-a ne bi trebale nastaviti s potporom političkih ambicija Slobodana Miloševića. Pojedini predstavnici u NATO-u tražili su da se naglasi, kako je Milošević u zabludi ako misli da Zapad neće organizirati prikladni vojni odgovor.
U zajedničkom priopćenju Europske zajednice i NATO-a ipak je zapisano da prvo treba identificirati agresora u jugoslavenskom sukobu i osuditi svaki pokušaj promjene granica silom, drugo, uputiti apel svim demokratskim snagama u Jugoslaviji da se suprotstave nasilju i traže rješenje sukoba u pregovorima na temelju Helsinške i Pariške povelje i treće, priznati Hrvatsku i Sloveniju te sve ostale republike koje su proglasile neovisnost pod uvjetom da će jamčiti manjinska prava i preuzeti sve obveze iz Helsinške i Pariške povelje.
Danas, 20 godina kasnije, Hrvatska je jedna od 28 zemalja članica NATO-a koja sudjeluje u svim važnim odlukama saveza kao i u vojnim misijama sa svojim snagama od Afganistana do Libije. U NATO-u o Hrvatskoj danas svi govore kao o pouzdanom partneru kako u svijetu tako i na jugoistoku Europe.
Autor: Alen Legović, Bruxelles
Odg. ur.: N. Kreizer