Hrvatski građani pitaju: A tko je onda kriv?

Stav hrvatskih građana o najnovijim vijestima iz Haaga najjasnije je u nekoliko riječi sublimirao premijer Zorana Milanović. „Nismo zadovoljni odbijanjem hrvatske tužbe i jesmo zadovoljni odbijanjem srbijanske protutužbe“, izjavio je nakon što je sud objavio kako genocida nad Hrvatima, ali ni nad Srbima, nije bilo. Politički zrelo Srbiji je poželio građenje neke bolje budućnosti, ali je i najavio da Hrvatska neće odustati od zahtjeva za utvrđivanjem sudbine nestalih u Domovinskom ratu prije dvadeset godina, kao ni od povratka kulturnog blaga.

Za građane je ovo bila još jedna, možda u stvarnosti neutemeljena, prilika da se nedvojbeno utvrdi tko je krivac za Domovinski rat. Odgovor na to danas često postavljano pitanje nisu dobili. Sasvim sigurno presuda, koju se čekalo više od 15 godina, nije doprinijela razbijanju skepse prema međunarodnim sudovima.

„Dug je put od prava do pravde“

Slično pitanje postavlja i povjesničar dr. Davor Marijan koji je i sam sudjelovao u pisanju povijesnog dijela tužbe. U razgovoru za Deutsche Welle kaže da nema nikakve dvojbe da je za zločine u Vukovaru i Škabrnji bila odgovorna Jugoslavenska narodna armija koja je, de facto, ali ne i de iure, bila srpska vojna sila. „Dali smo dovoljno dokaza. Ona od srpnja 1991. izrazito djeluje kao srpska vojna sila. To nije nimalo sporno prema brojnim objavljenim dokumentima. Ali sada se postavlja pitanje tko je kriv, ako znamo da sve što je imala JNA, njezino naoružanje, bezvrijedna oprema i ono što je najvrjednije - arhiva, završilo u Beogradu? Srbija je ekskluzivni vlasnik svega, a mi smo došli do toga da nitko nije kriv. Ako država nije potpisala Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, znači li to da može činiti što god hoće?“, gotovo s nevjericom komentira Marijan činjenicu da je sud iz optužnice eliminirao navedene zločine zato jer su počinjeni prije no što je Srbija formalno postala državom u travnju 1992. godine.

Razočarana je i bivša premijerka i bivša šefica Hrvatske demokratske zajednice, sada nezavisna saborska zastupnica Jadranka Kosor. „Dakako, veliku je ulogu imalo to od kad se računa odgovornost Srbije, od potpisivanje konvencije. Najstrašniji zločini i ono na čemu smo temeljili tužbu se dogodilo prije tog datuma. I to je neka vrsta apsurda. Ali kao pravnica znam, dug je put od prava do pravde. Ovdje su vidljivi visoki standardi koje je Sud postavio u dokazivanju genocida. To je tijekom presude nekoliko puta isticano. Pronalaze se elementi genocida, ali on nije dokazan. Činjenica je da je presuda donesena i moramo je poštovati“, navodi Kosor zadovoljna odbacivanjem protutužbe koja se je, kaže, katkada temeljila na manipulacijama. „Dobro je to što je u toj tužbi na jednom mjestu sada sakupljeno sve što nam se dogodilo i da to nešto ostaje za povijest.“

Da je sudska protutužba bila loša, navodi i povjesničar Marijan. „Bila je smiješno dokumentirana u povijesnom dokazu. Nije imala šanse. Budimo iskreni, u 20. stoljeću na ovim su prostorima bila četiri rata, Srbi su izazvali sva četiri. Njihova politička elita nikako da se zbroji. Sve dok sama ne pokrene samoočišćenje, Srbija će biti problematičan susjed svima koji ju okružuju. Ako ništa, sud je zatražio nastavak procesa traženja nestalih u Domovinskom ratu. To je uvjet za nekakve pristojne odnose. Ne moramo se voljeti, ali se moramo uvažavati“, navodi povjesničar.

Ratnu odštetu više nitko ne spominje

Problem nestalih se je, ipak, mogao riješiti i bez ove presude, da je Srbija imala volje, obrazlaže Jadranka Kosor. A tu je još i pitanje ratne odštete koja bi se, uvjeravali su ranije političari građane, trebala potraživati temeljem ove presude. Što će se s time dogoditi, malo tko želi predviđati. „Jedan od najvažnijih ključeva je u Beogradu u arhivima JNA. Odšteta će biti pitanje koje ćemo razmatrati u budućnosti. Činjenica je da je hrvatska bila žrtva agresije i to se može obrazložiti na vrlo jednostavan način, iako je sudac govorio da Hrvatska nije dala dovoljno dokaza. Ali uzmite slučaj Vukovara. Nisu tenkovi krenuli iz Hrvatske razoriti grad u Srbiji, već obrnuto. A sama tromjesečna opsada je jedan od dokaza u hrvatskoj tužbi. Mi moramo presudu prihvatiti. Svi ovdje ostajemo živjeti, a u mudrosti političara jest ono što nam budućnost donosi.“ Kosor naglašava da i danas smatra kako tužbu protiv Srbije nije trebalo povlačiti, a što su mnogi sugerirali. „I sama ocjena o vojno-redarstvenoj akciji Oluja je važna u tom smislu da vjerojatno iz Srbije nećemo slušati zahtjeve da je prestanemo slaviti. Prozivali su me osobno kada sam pozdravljala generale u Kninu za Dan pobjede. Nije dolazilo u obzir da prestanemo slaviti taj dan“, dodaje.

Budućnost odnosa dvaju naroda, smatra povjesničar Marijan, ovisi o samom Beogradu. „Budimo iskreni, odnosi Hrvatske i Srbije variraju. Srbija ima hegemonistički stav koji joj dugoročno ne ide u prilog. Ovo je bila prigoda da se silom suoči s tim razdobljem svoje prošlosti. Kad krene spirala zla, teško ju je zaustaviti. Uvijek je bitan uzrok i tu nema nikakve dvojbe. Ova presuda će naštetiti najviše građanima Srbije. Većina ljudi u Hrvatskoj je bila skeptična u vezi tužbe. Teško je nekome presuditi za genocid, jer se radi o dugotrajnim posljedicama, ma koliko bi takva presuda bila otrežnjavajuća. Možete zamisliti kako je imati putovnicu države osuđene za genocid. Stvari su postavljene vrlo visoko“, zaključuje povjesničar Marijan.