Hrvatski novinari naviknuti na prijetnje

Priopćenja u kojima se upozorava na pritiske na novinare gotovo redovito izdaje i strukovna udruga Hrvatsko novinarsko društvo koje je u prosincu upozorilo na alarmantno stanje, posebice kada se radi prijetnjama upućenima osječkom novinaru Dragi Hedlu.

Prah i pepeo

U razgovoru za Deutsche Welle Hedl priča kako je proteklih desetljeća primio brojne prijetnje političara od kojih ga je najviše uznemirila ona nekadašnjeg osječko-baranjskog župana Branimira Glavaša, danas osuđenog ratnog zločinca. „Glavaš mi je tada poručio po jednom saborskom zastupniku da će me pretvoriti u prah i pepeo", objašnjava i dodaje da se radilo o vremenu nesklonom slobodi medija zbog čega je prijetnju shvatio ozbiljno. Pomoć mu je tada, sredinom devedesetih godina, ponudio veleposlanik Sjedinjenih Država u Hrvatskoj Peter Galbraith koji je o slučaju razgovarao sa tadašnjim državnim vrhom.

Hedl se također prisjeća i prijetnje koju mu je 2006. godine na ulici uputio predsjednik mladeži Glavaševe stranke Hrvatski demokratski savez Slavonije i Baranje riječima da će ga „ubiti kao psa“. Ipak, priznaje, imao je više sreće od ostalih kolega koji su na vlastitoj koži osjetili što znači susret s naručenim „batinašima“.

Ubojica dječjeg lica

U svojoj publikaciji „Bijela knjiga“ Zbor istraživačkih novinara Hrvatske je pobrojao 70 slučajeva napada na novinare i fotoreportere od 1990. pa sve do prošle godine. Među brojnim slučajevima kada su političari prijetnjama pokušali utjecati na novinarstvo ističe se onaj novinarke Edite Vlahović Žuvela. U do tada neviđenom skandalu, novinarka je 1996. godine optužila potpredsjednika Vlade Borislava Škegru da joj je zbog nezadovoljstva objavljenim tekstom uputio riječi „ti si ubojica s dječjim licem, tebe treba ubiti“, te da je potom od pripadnika osiguranja u vladinoj sobi za novinare uzeo pištolj i pred svjedocima ga znakovito držao u ruci.

Škegro je, nakon izbijanja skandala, ispričao kako je sve bila šala te da je Vlahović Žuvela na taj način pokušala iznuditi njegovu smjenu. Državne institucije nisu pokazale interes za ovaj slučaj pa je novinarka podnijela dvije tužbe protiv potpredsjednika Vlade: prvu zbog ugrožavanja sigurnosti, a drugu za naknadu štete zbog pretrpljenog straha. O bizarnosti sudske procedure govori podatak da je od novinarke traženo da sudu dostavi akt kojim je od Vlade traženo odobrenje za vođenje postupka protiv Škegre. Pred sudom je Škegro objasnio da su riječi „ubojica dječjeg lica“ bile upućene nazočnom ministru Davorinu Mlakaru kojemu je to, navodno, bio nadimak, izvijestio je Zbor istraživačkih novinara.

Iskazi svjedoka, mahom novinara, bili su vrlo kontradiktorni i konfuzni, a Škegro je oslobođen optužbi uz obrazloženje da se nije dokazalo da je izrekao prijetnju, kao ni to da je pred brojnim novinarima držao pištolj u ruci. Usprkos svemu, novinarki nije ukinuta akreditacija za praćenje rada Vlade.

Hrvatska – zemlja duševnih boli

Hedl upozorava da se u Hrvatskoj novinare često želi ušutkati prijetnjama kroz najave tužbi za klevetu koje, ukoliko se zaista podignu, tužitelji najčešće i dobivaju. Svojevremeno je radio u ugašenom Feral Tribuneu, novinama koje je tužio bivši ratni pomoćnik ministra unutarnjih poslova, danas optuženik za ratne zločine, Tomislav Merčep. „Taj je spor dobio, a i ne samo taj, nego i brojne druge tužbe protiv Ferala, tako da je na svoju vikendicu stavio spomen-ploču na kojoj je napisao kako ju je izgradio zahvaljujući novinarima koji su ga klevetali i zbog kojih je dobivao odštete“, priča Hedl.

Prisjeća se da u devedesetim godinama sudovi nisu bili skloni novinarima. Bilo je puno situacija u kojima su se objavljivale potpuno istinite i provjerene informacije, no novinari i redakcije su kažnjavani zbog nanesene duševne boli, kaže Hedl.

Lokalnim medijima puno teže

Danas su posebno pritiscima i prijetnjama političara izloženi novinari u manjim sredinama. Hedl priča da se radi o vrlo grubim nasrtajima u kojima gradonačelnici ili načelnici općina uzimaju sebi za pravo kreirati uređivačku politiku tamošnjih medija. „To mogu činiti zbog toga što su gradovi i općine izdašni financijeri lokalnih medija, uglavnom radijskih postaja. Znam to na primjeru kolega koji kažu da je u takvoj situaciji vrlo teško objaviti vijest koja kritički govori o gradonačelnicima ili načelnicima“, kaže Hedl.

Neizravno nam takvu situaciju potvrđuju vlasnici te urednici lokalnih radijskih postaja koje bez sufinanciranja iz proračuna lokalne zajednice ne bi mogle poslovati. Ipak, imenom ne žele istupati u javnosti. Za takvu situaciju optužuju i marketinške agencije koje zanemariv dio novca kojim raspolažu troše na kampanje na lokalnim medijima, čime izravno utječu na njihovu neovisnost.

Ide li na bolje?

U prošlosti su tek strane organizacije poput Reportera bez granica i Amnesty internationala ili nevladinih organizacija poput Hrvatskog helsinškog odbora činile nešto po tom pitanju. U usporedbi s devedesetim godinama prošlog stoljeća, Hedl misli da je novinarima danas tek nešto lakše jer prijetnje i napadi izazivaju barem verbalne osude. „Pitanje je kolika to može biti utjeha, jer bi zadovoljština bila puno veća da se kazne napadači i naručitelji napada na novinare“, zaključuje Hedl.

Novinarka Edita Vlahović Žuvela tek kratko za DW poručuje – „Što se demokracije i slobode medija tiče, u Hrvatskoj se stanje nije puno poboljšalo.“

Autor: Siniša Bogdanić, Zagreb

Odg. ur.: Snježana Kobešćak