Hrvatsko tajno kino usred Berlina

Danas izgleda kao izuzetak, no još ne tako davno mjesta poput kina "Blauer Apfel" ("Plava jabuka") u kojem se prikazuju filmovi izvan mainstream produkcije, gdje se kuha odlična hrana i vode beskrajni razgovori do sitnih sati, bila su prilično raširena pojava u Berlinu.

Jedno od posljednjih preživjelih vodi čovjek iz Karlovca, poznatiji pod nadimkom Kisch, koji je za ovu priliku odlučio ostati anoniman jer je i ideja čitavog projekta da se nigdje posebice ne reklamiraju. Dobar glas daleko se čuje, makar daleko nekada znači i sporo, no "Blauer Apfel" je u posljednih nekoliko godina okupio sasvim solidan broj privrženika koji su o njemu čuli preko svojih prijatelja, a ovi preko svojih i tako redom.

Alternativna mjesta sve rjeđa

O čemu se konkretno radi? Jednostavno, srijedom i četvrtkom navečer u u ulici Christburgerstrasse u berlinskoj četvrti Prenzlauer Berg puštaju se art filmovi, a nakon toga posjetitelji posjedaju na kauče u sobi koja izgleda kao privatni dnevni boravak, goste se specijalitetima iz Kischove kuhinje i razgovaraju. Amerikanci, Nijemci, Francuzi, Kosovari - sobom odjekuje nekoliko jezika simultano, ljudi se spontano upoznavaju dok u pozadini svira Azra ili Haustor. Za poprilično bizarni kulturološki miks u koji se nemoguće ne zaljubiti se, zaslužna je ponajprije Heike Mössner, djelatnica u casting agenciji koja s kinom dijeli iste prostorije i koja je ponudila Kischu da svoj projekt preseli kod njih.

"Prije deset godina ovakve su alternativne stvari bile normalne u ovoj četvrti. Danas se novi doseljenici žale na buku, mnoga kultna i off mjesta se zatvaraju. Jednom kada zatvorite neki klub ili bar, vrlo je teško ponovno pokrenuti ideju na drugoj lokaciji", priča Heike navodeći razloge zbog kojih je "Blauer Apfel" tako posebno mjesto. Kako kaže, ovdje čim uđete ljudi s vama uspostavljaju kontakt, pozdrave vas, možda ih nikada više nećete vidjeti ali će se te jedne večeri ponašati kao da su vam najbolji prijatelji.

Tipično berlinski koncept

Pristupačnost, otvorenost i srdačna dobrodošlica nešto je što mnogi spontano povezuju sa stereotipom "slavenske duše". Na pitanje da li bi sve izgledalo drukčije da ovo kino vodi Nijemac, Heike spremno odgovara: "Da. Nijemci se daleko više kontroliraju. Ne pokazuju emocije toliko, no ukoliko govorimo o konceptu ovog kina onda je on tipično berlinski."

Što konkretno znači "berlinski" najbolje su nam objasnili sugovornici za drugim stolom. Redoviti gost Steven vuče korijene kako iz Njemačke tako i iz SAD-a, i prvo što je rekao o "Plavoj jabuci" je kako je to mjesto izuzetno internacionalno. "To je i poanta ovog mjesta, da čujete mišljenja ljudi iz međusobno udaljenih krajeva svijeta. Činjenica da je Kisch došao iz ratom pogođene zemlje daje puno na auri ovog prostora. Ne samo to, u osamdesetima je u zapadni dio grada došlo puno kreativaca od svakud, u devedesetima i u istočni. Kisch je bio dio te masovne umjetničke migracije", kaže nam Steven koji se sa žaljenjem sjeća vremena kada je Berlin bio prepun malih alternativnih oaza 'u vlastitoj režiji'. "Blauer Apfel" je jedan od posljednjih tragova tog naslijeđa devedesetih.

Neuspjeli pokušaji u Zagrebu i Dubrovniku

Na kraju, dok Kisch sjecka mrkvu i vadi odreske iz hladnjaka za novu turu gostiju, treba reći kako je kino, osim filmofilima i ljudima željnima nepredvidljivih razgovora u obiteljskoj i intimnoj atmosferi, jednako privlačno i ljubiteljima dobre hrane. Nisu rijetki oni koji dolaze, kako kažu, "napokon pojesti stvarnu hranu" nakon niza dana u kojima se sve vrtilo oko kebaba ili kobasica sa štanda. Cijene su doista simbolične čak i za grad koji se ponosi svojom jeftinoćom.

Zanimljivo je kako su postojale inicijative da se svojedobno pokrene slično filmsko-gastronomsko okupljalište u Zagrebu i Dubrovniku. Ideja nije prošla, kako zbog otpora lokalne birokracije, tako i zbog sumnjičavosti okoline. Filmske projekcije uz hranu, piće i neobavezno druženje - to je mnogima zvučalo prehipijevski i na granici s kriminalom. Zagreb bi danas, doduše, imao sasvim pristojnu klijentelu za neki sličan projekt, no pokrenuti stvari s mrtve točke u šumi zakona i regulativa te uz sve to zadržati entuzijazam izgleda kao nemoguća misija. Možda je problem u tome što je u Hrvatskoj teško povjerovati da ljudi koji pokreću neku djelatnost nisu motivirani mlaćenjem profita i oboružani arsenalom trikova. U Berlinu je pak manjak apetita za brzom zaradom još uvijek jedan od ključnih znakova raspoznavanja.

Autor: Krešimir Dujmović

Odg. ured: Andrea Jung-Grimm