I na kosturima je važna boja uniforme

Od Flandrije u Belgiji i Pikardije u Francuskoj pa sve do švicarske granice, redaju se mjesta bitaka Prvog svjetskog rata koja će ući u povijesne knjige: Ypres, Marne, Verdun... Točnije rečeno, one se zapravo teško uopće mogu nazvati bitkama. To su jednostavno bila poprišta pokolja čitavih naraštaja, jer generali sa obje strane nisu niti željeli shvatiti što može učiniti strojnica, moderno topništvo ili bojni otrovi.

Na kraju su tamo ostali milijuni mrtvih. Još i danas, osobito na Dan primirja 11. studenog, u uspavana mjestašca Francuske i Belgije dolaze mnogi posjetitelji. Mnogi hoteli žive od tih gostiju. Osoblje u pravilu odlično govori engleski, za doručak se ne služi caffe lattei croissant uz malo maslaca i marmelade, nego i usred Francuske će se naći čaj, ham and eggs i baked beans. Jer i posjetitelji su uglavnom iz čitavog britanskog carstva, od Kanade pa sve do Australije i Novog Zelanda koji su došli posjetiti golema vojnička groblja. Nijemci pak gotovo uopće ne dolaze.

Tako je to i u Langemarku u Belgiji. Na groblju nema gotovo nikog nego se samo čuje cvrkut ptica u krošnjama drveća. Ali to je i posljednje počivalište za 44.294 njemačka vojnika. Većina ih je smještena u masovnu grobnicu, Kameradengrab (grob drugova) na čijem su rubu sa svih strana ploče gusto ispisana imena poginulih.

Mrtvim Nijemcima malo tko dolazi

Čak i Andreu de Bruinu, Belgijancu koji vodi posjetitelje po mjestima bojišta u okolici, žao je što je ovo groblje tako pusto: "To je tragedija što jedva netko dolazi ovdje. Najmanje Nijemaca i mnogi od njih uopće ne znaju, što se tada događalo". Andre nam pokazuje redove grobnih pločica koji su položene na zemlju i objašnjava: "Belgija ima vrlo oštre propise i ograničenja za grobove njemačkih vojnika. Nije dozvoljeno da spomenik bude okomito postavljen i zato ova groblja ne izgledaju kao groblja savezničkih vojnika. Ima još mnogo drugih pravila koja vrijede samo za vojnike Osovine."

Nakon kraja Prvog svjetskog rata, 1918. je još bilo na stotine groblja njemačkih vojnika po Belgiji. Ali 1950. je vlada te zemlje naredila kako se svi mrtvi njemački vojnici moraju preseliti na samo četiri groblja, a Langemark je jedno od njih.

Naravno, to je i "zasluga" jednog preživjelog njemačkog veterana Prvog svjetskog rata, kaplara i kurira, nosioca Željeznog križa prvog reda: Adolfa Hitlera i drugog rata kojeg je on poveo. Zato i neki povjesničari taj, Drugi svjetski rat zovu "posljednjom bitkom Prvog svjetskog rata". "To je vjerojatno rezultat mržnje s obzirom na sve što se dogodilo u Belgiji, osobito za vrijeme Drugog svjetskog rata kad je Belgija bila okupirana. Nakon toga je zabranjeno čak i da se mrtvima postavi križ na nadgrobnim pločama", objašnjava Andre de Bruin.

Od opsjednutosti do zaborava

U Prvom svjetskom ratu je poginulo dva milijuna njemačkih vojnika što je, pojedinačno uzevši, više žrtava nego što je pretrpjela bilo koja druga zemlja. Neposredno nakon tog rata, u Njemačkoj se po školama još mnogo govorilo i učilo o ratnim zbivanjima. Konačno, i nacisti su osvojili vlast upornim ponavljanjem tvrdnje o "izdaji" i "zavjeri" koja je dovela do poraza i sloma Njemačke.

Ali nakon Drugog svjetskog rata izgleda da se zapalo u drugu krajnjost. Na satovima povijesti se desetljećima jedva išta govorilo o Prvom svjetskom ratu tako da su i ta zbivanja u Njemačkoj padala u zaborav. Tim više što tu uopće nema ugodnih uspomena.

Andre de Bruin nas vodi do velikog polja gdje je kiša tek tu i tamo ostavila pokoju baru. Ali to nisu bare i rascjepi po zemlji koji su nastali prirodnim putem. Sve su to ožiljci rovova i kratera od granata koji su ovo mjesto prije čitavog stoljeća pretvorili u pakao.

3000 njemačkih studenata

Samo ovdje je poginulo tri tisuće studenata njemačkih sveučilišta tek pristiglih na bojište: "Bili su prije toga samo šest tjedana na temeljnoj vojničkoj obuci i nakon toga su ih poslali na bojišnicu u, kako su i mnogi njemački vojnici ispočetka vjerovali, pobjedonosni pohod. Ali gotovo čitava jedinica je izbrisana u bitki koja je izbila", objašnjava Andre. "I ovi mladići su poginuli na isti, užasan način kao svi drugi koji ovdje leže. Ali na Dan primirja uglavnom se nitko neće niti sjetiti ovih studenata."

Za groblja njemačkih vojnika i u Flandriji se donekle brine Volksbund Deutsche Kriegsgräberfürsorge e.V., dragovoljna i neprofitna udruga koja se brine za takva vojnička groblja njemačkih vojnika u inozemstvu. Uglavnom su to studenti koji dobrovoljno pomažu očuvati uspomenu i na ove žrtve, ali oni su među rijetkim gostima koji stižu iz Njemačke.

I u knjizi posjetitelja u Langemarku su u velikoj većini imena gostiju iz Velike Britanije i njenih bivših kolonija. Na ovo groblje dolaze i učenici engleskih škola kao dio programa ekskurzije u Ypres. "Uvijek dovodimo djecu i ovdje kad im pokazujemo poprišta Prvog svjetskog rata", objašnjava nam Leonie Giles, učitelj škole Sv. Nikole sa sjeverozapada Engleske.

"Moraju vidjeti i ovo!"

"I nama je jasno kako su njemačke obitelji tugovale za njihovim poginulima, baš kao što su to činile obitelji u Velikoj Britaniji ili Belgiji", kaže nam taj učitelj. Njegov kolega dodaje kako treba vidjeti i neuglednost ovih groblja u usporedbi sa uređenim bijelim grobovima gdje su pokopani britanski vojnici i koji više nalikuju na uredne engleske vrtove. "Ali želimo da naša djeca shvate kako su i ovo bili vojnici koji su, kao i Britanci, poginuli za kralja i domovinu."

Simonu je trinaest godina i nosi mali drveni križ sa divljim makom, oznakom sjećanja kakvu posjetitelji iz Velike Britanije ostavljaju na njihovim vojničkim grobljima. Ali je i ovaj britanski mališan pod dojmom groblja njihovih nekadašnjih protivnika: "Toliko je velik, taj masovni grob! I sve je ovo tako tužno mjesto."

Zapravo i danas, stotinu godina nakon Prvog svjetskog rata, još uvijek se nalaze ostaci tog golemog pokolja. Zahrđalo oružje i dijelovi vojne opreme, ali još uvijek se pronalaze i kosti vojnika iz davnog rata. Ipak, čak i ako su to bili njemački vojnici, danas ih se pokapa uz sve vojne počasti uz nazočnost službenog izaslanstva Belgije i Njemačke.

Možda će jednog dana onda i groblja njemačkih vojnika moći dobiti više pažnje i počasti jer su sve to mladići koji su dragovoljno otišli u smrt. To piše i na pločama koje stoje na njihovim grobovima: Deutschland muss leben auch wenn wir sterben müssen- Njemačka mora živjeti čak i ako smo mi morali poginuti.