Ima li još multikulturalne Vojvodine?

I 2014. godina je u multietničkoj pokrajini Vojvodini bila u velikoj mjeri obilježena nacionalističkim incidentima, od kojih su najdrastičnija bila razbijanja pekarnica u vlasništvu Albanaca. Bila je obilježena i cenzurom umjetnosti koja nije po ukusu lokalnih dužnosnika, opet uglavnom iz nacionalističkih ili ponekad iz homofobnih razloga.

Trend iz prethodnih godina se tako nastavio. Otkuda takve tendencije u pokrajini za koju najčešće kažu da je otvorena i multikulturalna? “Zapravo, Vojvodina nikada nije bila do kraja ni tolerantna ni multikulturalna, kako je volimo predstavljati. To je idealizacija prošlosti. Čekajte, pa ni ovdje, kao nigdje drugdje, niti jedan rat nije prošao, a da se ljudi nisu međusobno ubijali po etničkom ili prije toga po vjerskom principu. Tako da Vojvodinu u tom smislu ne treba idealizirati”, kaže za Deutsche Welle povjesničar Milivoj Bešlin.

Kultura suživota i otpori

Prema njegovim riječima, činjenica jest da u Vojvodini postoji kultura suživota koja je snažnija nego u drugim dijelovima Srbije jer je ova pokrajina u tom smislu specifična: nije homogena niti u etničkom, niti u religijskom, a niti po mentalitetu stanovnika.

“Ali istovremeno stalno postoji otpor toj kulturi suživota i stalni pokušaji da se ona unificira: u vjerskom i u nacionalnom, pa čak i u smislu mentaliteta, recimo kroz priču o starosjediocima i 'dođošima'. Sva su društva proturječna, a društvo Vojvodine je (još) proturječnije jer je uvijek bilo složenije od drugih. I zbog toga je obaveza pristojnog dijela Vojvodine da se stalno bori za opstanak te kulture suživota”, smatra Bešlin.

On dodaje da je točno kako su albanske pekarnice kamenovane i napadane u ovoj pokrajini, ali je isto tako točno da su one i preživjele jedino u Vojvodini. U Srbiji ih uglavnom više nije bilo jer su zatvorene još osamdesetih godina prošlog stoljeća i zato jer su njihovi vlasnici otišli iz tih gradova. “I to što su pekarnice opstale do danas govori o tome da postoji kultura suživota u Vojvodini, dok napadi na njih govore i o postojanju stalnih otpora takvoj kulturi. U pitanju je stalna borba koji od ta dva trenda će prevladati”, smatra Bešlin.

Nestanak raznolikosti je smrt Vojvodine

Nenad Živković iz Građanske akcije Pančeva smatra da se dešava duboka kriza onih vrijednosti za koje se vjerovalo da krase Vojvodinu tijekom prethodnih stoljeća: “Na žalost, suočeni smo sa situacijom u kojoj nestaju građanske vrijednosti. Vojvodina je drastično osiromašila pa su sve vrste populističkog huškanja naroda itekako prisutne. Potrebno je da se preostale građanske snage u Vojvodini ponovno okupe, ali je problem u tome što smo previše potrošeni i umorni. Treba pronaći neku novu energiju i novi motiv da bismo nastavili govoriti o Vojvodini na način koji bi bio suprotan nacionalističkom i koji bi bio suprotan pokušajima unificiranja Vojvodine. Nestanak različitosti i raznolikosti Vojvodine je zapravo smrt Vojvodine. Uostalom, još je pedesetih godina prošlog stoljeća je Isidora Sekulić postavila pitanje: ‘Ima li još Vojvodine...'”, kaže Živkovć.

Domaći političari, osim što veoma često o ovoj pokrajini govore kao o multietničkoj, multikonfesionalnoj, multikulturalnoj i višejezičnoj, ističu da je Vojvodina i “lokomotiva razvoja” i “najeuropskiji dio” Srbije. Nenad Živković smatra da je to demagoška priča: “To bi bila lijepa priča kad bi politička elita u Srbiji shvatila načela na kojima počiva suvremena Europa. A realnost jest da je to Europa regija i to ne samo da nije ništa strašno, nego je veoma važno za interes svakog građanina i cijele Srbije. Ali to se u velikom dijelu javnosti u Srbiji doživljava kao separatističko-iredentističko nastojanje. Naravno, to nema veze sa istinom, ali je dobro gorivo za stalno potpirivanje strahova i tenzija. A to je uvijek dobro došlo svakoj vladi koja namjerava da na stvaranju sukoba i tenzija gradi svoju političku budućnost. Na nama je da na temeljima starih svjetova, koji su nažalost razoreni i uništeni, pokušavamo da gradimo nove svjetove koji će govoriti jezikom Europe”, smatra Živković.

Multikulturalizam nacionalizma

Publicist Teofil Pančić podsjeća na izjavu jednog ekstremnog nacionaliste iz Novog Sada koji je za glavni grad Vojvodine rekao da je “multietnički grad, ali srpski”. Pančić upozorava da takvi apsurdi nisu karakteristika samo srpskog nacionalizma u Vojvodini, već i takozvanih manjinskih nacionalizama. “Zapravo je na razini Vojvodine došlo do neke vrste kolaboracije manjinskih nacionalizama sa većinskim. I sada imamo situaciju da ovi, kako ih književnik Laslo Vegel dobro zove, ‘manjinski baroni' nemaju nikakav problem sa srpskom desnicom na vlasti jer oni se s njom lakše znaju dogovoriti nego što su znali sa prethodnim vladama. To je zato što se nalaze na veoma sličnoj ideološkoj liniji. Oni kažu: ‘Da, vi ste većina i vi gajite svoj većinski nacionalizam. I da, vi se držite toga da je Vojvodina oduvijek srpska. I mi nemamo snagu da vam suprotstavimo nešto drugo... Ali dajte nam naš mali geto u kojem ćemo mi manjinski baroni biti gazde, dajte nam naše medije, naše kulturne institucije, škole, nacionalne savjete. I da onda pretvorimo te manjinske institucije u neku vrstu partijskih organa ove ili one manjine gdje ćemo mi zapravo tu autoritativnu strukturu društva koja vlada na većinskom nivou, preslikati na sve manjine'”, smatra Pančić.

Prema njegovim riječima, umjesto multikulturalnosti se u Vojvodini danas prije može govoriti o multikulturalizmu nacionalizama: “To je zapravo slika današnje Vojvodine, u kojoj nacionalizmi međusobno veoma lijepo surađuju. Ne postoji više onaj agresivni nacionalizam iz devedesetih godina prošloga stoljeća kad je Šešelj otvoreno protjerivao manjine. Sada je aktualna koegzistencija nacionalizama. Oni koji smatraju da je to pogrešna definicija Vojvodine - a to su oni koji smatraju da se u Vojvodini ne smije polaziti od etničkog, nego od građanskog načela - oni su zapravo u sendviču različitih geto-nacionalizama. Ti nacionalizmi žive od vlastite samodovoljnosti, ne zato što bi pripadnici tih manjina tako željeli živjeti, nego zato jer elite propovijedaju kako je to jedini način da se sačuva famozni nacionalni identitet”, upozorava Teofil Pančić.

Svi naši sugovornici se slažu kako je slabljenje vojvođanske multikulturalnosti i tradicije suživota u direktnoj vezi sa etničkim ratovima iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Iako se na teritoriji pokrajine nije ratovalo, Vojvodina nije mogla ostati nedodirnuta samim karakterom tih ratova koji je u dubokoj suprotnosti sa kulturom suživota.