Ipak suđenje čuvarima Auschwitza?

Siječanj 1945: oslobođenje koncentracijskog logora Auschwitz-Birkenau. Rujan 2013: 30 bivših čuvara tog logora moraju računati da će protiv njih biti podignuta optužnica. Ona glasi: sudjelovanj i pomoć pri ubojstvima.

Osumnjičene je nakon 70 godina identificirala specijalna „Služba za razjašnjavanje nacističkih zločina" u Ludwigsburgu. "Izgledi za istragu bili su na početku relativno mali", kaže za Deutsche Welle, šef ovog ureda, Kurt Schrimm. "Najprije nam je uspjelo identificirati 49 imena i to možemo nazvati uspjehom." Od 49 identificiranih, devet je umrlo proteklih mjeseci, a o eventualnim zločinima desetorice drugih, ova ustanova ne raspolaže s dovoljno informacija.

Preostalo ih je dakle njih tridesetorica. Većina živi po cijeloj Njemačkoj, dok se sedmorica nalaze (po jedan) u Brazilu, SAD-u, Argentini, Poljskoj, Hrvatskoj pa čak i u Izraelu. “Hoće li doći do njihovog suđenja, to ovisi o njihovom zdravstvenom stanju”, pojašnjava Schrimm. "Ako pogledamo datume njihovog rođenja, moramo biti pesimisti. Najmlađem čuvaru je 87, a najstarijem 97 godina. Mnogi od njih neće biti izvedeni pred sud. A još manje će ih biti pravosnažno osuđeno", dodaje on.

Presuda Demjanjuku napravila preokret

Ured u Ludwigsburgu ne bi počeo istragu da nije došlo do jedne važne presude. Naime, 2011. godine je Zemaljski sud u Münchenu osudio bivšeg čuvara logora Sobibor u Poljskoj, sada već pokojnog Johna Demjanjuka. On je osuđen za sudjelovanje u ubojstvima 28.000 osoba na pet godina zatvora, bez da su mu dokazana konkretna nedjela. Sin jednog pripadnika otpora tijekom Drugog Svjetskog rata, Ulrich Sander kaže: "Nije bilo potrebno tražiti dovoljno svjedoka koji bi potvrdili je li netko točno tada i tada pucao u tu i tu osobu. Onoga, kome su dokazali da je pripadao mašineriji ubijanja i da je radio u koncentracijskom logoru, moglo se i osuditi. To je promjena paradigme koja je za svaku pohvalu".

Suradnicima Kurta Schrimma u Ludwigsburgu tako je olakšana potraga za ratnim zločincima. Sada je dovoljan samo dokaz da je netko radio u koncetracijskom logoru za osudu zbog sudjelovanja u ubojstvima.

Nije li za sve prekasno?

Mnogi analitičari se međutim pitaju, nije li sve došlo prekasno i je li Njemačka, kada je trebala, dovoljno na tome radila. " 50-ih godina posao je ostao neobavljen", kaže Ulrich Sander. Kao reakcija na sve to 1958. godine je osnovan Ured u Ludwigsburgu. Svjedoke je bilo teško naći jer žrtve uglavnom više nisu bile na životu a o počiniteljima se šutjelo. Osim toga su ubojstva, po jednom starom njemačkom zakonu, zastarjevala nakon 20 godina. Dakle, tko je ubio čovjeka 1945., nije morao za to odgovarati 1966. Danas je to drugačije. Za ubojstvo ili sudjelovanje u ubojstvu više ne postoji zakonsta zastara.

Drugim riječima, nacističkim zločincima su zakoni 50-tih i 60-tih godina išli na ruku. Mnogi su profitirali i od toga što je Njemačka dugo odbijala isporučivati svoje državljane pa se tako primjerice, spasio i Klaas Carel Faber. On je u Nizozemskoj osuđen na doživotnu kaznu zatvora, no kada mu je uspio bijeg u Njemačku, bio je na sigurnom.