Iskaz protiv Karadžića – moralna obveza

Kratke kose, ležerno odjeven, opušten, staložen, s trodnevnom bradom i modernim naočalama na licu... Sudeći prema vanjštini nitko ne bi pomislio da je Edin Šošo žrtva i svjedok užasnih ratnih zločina u Bosni i Hercegovini. Usred puberteta je s roditeljima i mlađom sestrom dospio u srpsko zatočeništvo. U logoru, nekadašnjoj školskoj zgradi u rodnoj Rogatici, proveo je pune tri godine: "Za jedan ljudski život ne toliko velik period, međutim meni se to i dan-danas čini jako dugim razdobljem. Zato ja to zovem 'drugim životom'. Što povezujem s tim vremenom? Patnju, glad, muku, gubitak djetinjstva, i na kraju krajeva – barem tada – gubitak svake nade u normalan život."

Trulo voće i povrće nerijetko je bila jedina hrana. Edin je sa stotinama nesrpskih civila noću spavao na podu, a danju – premda još dijete – bio tjelesno maltretiran i prisiljen na najteže poslove: od gradnje mitraljeskih gnijezda do kopanja rovova. U retrospektivi primjećuje: "To nikome nije predstavljalo najveći problem u cijeloj situaciji. Puno veći problem su bila fizička zlostavljanja žena, muškaraca, pa čak i djece. U tom je logoru bilo dosta silovanja žena. Mnogo je muškaraca smaknuto – ili u samom logoru ili da su došli, odveli čovjeka i da se taj nikada više nije vratio."

"Previše toga sam vidio"

U kojoj mjeri se Edin osobno uvjerio u sve te zločine? "U dosta velikoj mjeri. Ne mogu navesti broj koliko ubojstava sam osobno vidio. Morao bih dobro razmisliti da Vam kažem konkretnu cifru. No, previše toga sam vidio." Toliko toga da su Edin i njegov otac već svjedočili na haškom suđenju Slobodanu Miloševiću i predsjedniku parlamenta Republike Srpske Momčilu Krajišniku.

Od završetka rata Šošini žive u Njemačkoj. Edin je u međuvremenu u Berlinu završio fakultet, zaposlio se, oženio i dobio kćer. "Mi smo jedna od rijetkih obitelji koja je kompletno preživjela, dakle bez ljudskih žrtava. Imali smo dosta sreće, netko to može nazvati i sudbinom. Ne mogu reći da smo mi nešto posebno uradili što drugi nisu pa da smo na temelju toga preživjeli. Na kraju krajeva – čista, puka sreća, ništa drugo." Ima ljudi, tvrdi Edin nakon svega što je prošao, koji ne zaslužuju čak ni njegovu mržnju. Među njih spada i Radovan Karadžić.

Velika očekivanja od suđenja

Pa ipak, dojava o uhićenju bivšeg vođe bosanskih Srba u njemu je pobudila golemo olakšanje: "Ja sam čak jedno vrijeme pomišljao da je negdje vani, možda u Rusiji ili u Kini, i da ga nitko nikada više neće vidjeti. Samim tim je ta vijest bila veliko iznenađenje i velika zadovoljština." Edin se ni trenutka nije kolebao kada ga je Haški sud pitao je li spreman iskazati u postupku protiv Karadžića.

U predstojeći proces Šošo ulaže velike nade: "Očekujem za sve žrtve Radovana Karadžića pozitivan ishod, dakle očekujem da nikada više ne izađe iz zatvora. Što se samog iskaza tiče, nadam se naravno da će doprinijeti tom željenom ishodu. To eventualno svjedočenje je jednostavno moja duševna i moralna obveza prema samome sebi, mojoj obitelji, našoj prošlosti, a prije svega prema žrtvama tog rata odnosno prijateljima kojih više nema, koji su ili pred mojim očima ili u mojoj okolini ubijeni, smaknuti..."

Nisu načisto sami sa sobom

Unatoč privrženosti zemlji i narodima Bosne i Hercegovine, Edin koji potječe iz mješovitog braka ipak osjeća kako sve više gubi vezu s domovinom: "Ne idem više rado u Bosnu zbog činjenice da se tamo neke stvari godinama nisu pokrenule s mrtve točke – bilo da govorimo o društveno-političkoj ili ekonomskoj situaciji, a pogotovo kada je u pitanju odnos prema bližoj prošlosti odnosno ratu, kada su u pitanju devedesete godine. Mislim da većina ljudi nije načisto sama sa sobom kada se radi o tim godinama."

S vlastitom prošlošću Edin Šošo se odavno suočio i prihvatio je kao neizostavni dio svoje biografije, što ne znači da je to poglavlje njegovog života dovršeno za sva vremena. "To je nešto što kod mene traje od samog izlaska iz rata, s tim što sam ja došao do nekog stupnja u tom procesu gdje mogu reći da je sve to zaključano u nekoj ladici u mojoj glavi ili mojoj duši koju ja po potrebi mogu otvoriti, a koja se ponekad i sama otvara bez mog utjecaja. Naravno da još uvijek postoje noćne more i da se time bavim i dan-danas: nekad svjesno, nekad nesvjesno. No, mislim da sam ipak daleko dogurao da to u današnje vrijeme više ne čini srž mog života." Ono će u prvi plan ponovo izbiti najkasnije u trenutku kada Edin Šošo bude stupio pred haške suce i prstom upro u krivca za tragičnu sudbinu tisuća nedužnih ljudi – Radovana Karadžića.