Isplati li se biti vlastitim šefom?

Tko prošeta berlinskim ulicama u središtu grada, uočit će na gotovo svakom uglu neku malu trgovinu. Vlasnici su privatne osobe, a njihova ponuda najčešće je vrlo originalna i nesvakidašnja. „U Berlinu postotak samostalnih radnika iznosi 16 posto čime je ovaj grad prvi u Njemačkoj po ovom pitanju“, kaže Alexander Kritikos, direktor Njemačkog instituta za istraživanje gospodarstva (DIW). Time se broj onih koji su spremni u poslovnom smislu na osamostaljenje posljednjih godina povećao – posebno ako se pogledaju brojke na istoku zemlje a time i u Berlinu.

2009. godine je broj samostalnih radnika u istočnoj Njemačkoj iznosio oko 870.000. To je gotovo dvostruko više nego 1991. godine. Osim toga, porastao je i broj samostalnih u grupi osoba mlađih od 30 godina starosti. A kada se pogleda zemlja u cjelini, primjećuje se i tendencija da većina onih koji se žele osamostaliti, da se odlučuju na područje trgovine – u međuvremenu čak svaka peta osoba.

Od ideje do trgovine

Modna kreatorica Lucrecia Lovera jedna je od novijih samostalnih poslovnih žena. Ona od 2005. godine živi i radi u Berlinu. „Berlin je pun života, raznolik i otvoren za sve što je novo“, kaže ova Argentinka. Danas, osam godina kasnije ona je vlasnica vlastitog ateljea u kojem sama šiva odjeću. Živjeti od svog rada međutim još uvijek ne može. „Moje kolekcije su vrlo dobro prihvaćene, zato ću pokušati ove godine otvoriti vlastitu trgovinu“, kaže Lucrecia.

Ona nije jedina. Mnogi se u Berlinu odlučuju na korak osamostaljenja iako uopće ne postoje garancije da će od toga moći osigurati vlastitu egzistenciju. Vlasnici trgovine „Little Pop Machine“, Christopher von Kretschmann i Mariane Schwaderer već pet godina žive u Berlinu i ovdje prodaju antikni namještaj kojeg sami preuređuju raznim kolažima i bojama. Iako je ovaj proces osamostaljenja dugo trajao, oni su danas zadovoljni no živjeti od prodaje još uvijek ne mogu. Oboje imaju još dodatni posao. „Moglo bi se reći da Berlin ipak nije najbolje mjesto za prodaju. Ljudi jednostavno nemaju puno novca“, kaže Christopher, po zanimanju inače arhitekt.

I doista, njegovu pretpostavku potvrđuju i službene brojke. Naime, dok prosječni stanovnik Münchena na raspolaganju za stanarinu, odjeću i hranu godišnje ima oko 28.247 eura, Berlinčanin ima svega 18.200 eura.

Berlinčani nemaju dovoljno novca za potrošnju

Ograničene financijske mogućnosti stanovnika glavnog njemačkog grada osjeća i Margarita Ruvby (na naslovnoj fotografiji članka), vlasnica knjižare „La Rayuela“ u kojoj prodaje isključivo knjige na španjolskom jeziku. „U Berlinu ljudi jednostavno nemaju toliko novca kao u drugim njemačkim gradovima. No, usprkos tome sam uvjerena da zbog niskih životnih troškova Berlin pruža mnogo mogućnosti svima koji se žele osamostaliti“, kaže ona. Iako i Margarita, da bi prehranila sebe i svoju djecu mora dodatno raditi, uskoro namjerava otvoriti drugu, veću trgovinu – ali, kako kaže, na boljem mjestu.

Rebecca Lina jedna je od rijetkih koja od prodaje u svojoj maloj trgovini dječje garderobe „Elfenkind“ može i živjeti. Glumica porijeklom iz Guadeloupea počela je prodajom marama na belinskim ulicama koje je sama šivala. Potražnja je bila tolika da je ubrzo otvorila trgovinu koja posluje više nego dobro.

„Mnogim samostalnim trgovcima uspijeva poboljšati financijsku situaciju. Već nakon tri godine u prosjeku njih oko 38 posto uspijeva poboljšati primanja u odnosu na ona koja su imali dok su radili za nekog drugog. Samo 17 posto samostalnih kroz tri godine smanje primanja“, kaže Kritikos. Osim toga, aktualni podaci pokazuju da među samostalnima postoji tek mali broj koji zarađuje ispod egzistencijalnog minimuma. Primjerice, 2010. godine je oko 35 posto stalno zaposlenih zarađivalo manje od 1.100 eura. Među samostalnima ovaj postotak iznosi oko 27 posto.

Drugim riječima, usprkos naporima i borbi pa čak i dodatnim poslovima, u Berlinu a tako i u ostatku zemlje se ipak isplati pokušati i – postati vlastitim šefom.