Ispovijed jednog (ne)sretnika: 'Cijeli sam dan plakao!'
11. listopada 2013
Onoga dana kada se Mati Ofore u Libiji ukrcao na pretrpani brod koji je trebao otploviti prema Europi, Johnson Ofore nije mogao doći do svog mlađeg brata. Nije ga mogao iz Berlina zadnji put pokušati nagovoriti da barem odgodi, ako ne i otkaže opasan bijeg u Europu i da umjesto toga pokuša naći posao u Libiji. "Stalno sam mu govorio: u listopadu je more preopasno za takvu plovidbu." Johnson, porijeklom iz Gane, žali što se nije mogao ni oprostiti od Matija. Nešto kasnije ga je nazvao otac. Priopćio mu je da mu je brat mrtav.
Johnson tužno gleda u pod. On se uspio dokopati Berlina, ali njegov brat nije bio te sreće. Mati Ofore je bio jedan od stotina izbjeglica koji su prošlog tjedna doživjeli brodolom pred obalom otoka Lampeduze i skončali u moru. U toj nesreći je živote izgubilo više od 270 izbjeglica. Svakodnevno ljudi pokušavaju pobjeći od rata, siromaštva i beznađa u svojoj domovini i otiskuju se na more kako bi se dokopali Europe. Nitko ne zna točan broj ljudi koji umire na pretrpanim, defektnim i trošnim brodovima, ali vjeruje se da se radi o stotinama, čak i tisućama ljudi.
"Novinari dolaze samo kada potone veliki brod"
"Lampedusa - Village in Berlin" - stoji na jednom velikom, pomalo izblijedjelom transparentu koji visi nad malim šatorskim naseljem usred berlinske četvrti Kreuzberg. Ovdje već više od godinu dana žive izbjeglice iz cijeloga svijeta koje prosvjeduju protiv odredbi o dobivanju azila u Njemačkoj. Na sivim šatorima se suši rublje, pokraj velike termosice za kavu stoji kutija s malim zelenim jabukama, u kuhinji - koja je također smještena u jednom šatoru - leže prljavi tanjuri i kruh mokar od kiše. Nekoliko muškaraca razgovara pod jednim stablom. Mnogi od njih su se baš kao i Johnson i Mati Ofore otisnuli na pustolovinu preko mora i pritom izgubili prijatelje, braću i sestre ili djecu. "Novinari dolaze samo kada potone neki veliki brod", kaže jedan mladi muškarac s mješavinom bijesa i sarkazma.
Nigerijanac Bašir odobravajući klima glavom: "Europa ne čini ništa kako bi spasila izbjeglice." On se jako dobro sjeća 27. svibnja 2011. godine. Toga dana se, naime, ispred Lampeduse prevrnuo brod u kojega su tog 40-godišnjaka ugurali libijski vojnici. Bašira, koji je radio kao "bauštelac" na jednom gradilištu u Tripoliju, spasioci su živog izvukli iz mora. Ali njegovo dvoje djece je umrlo. "Bio je to najtužniji dan u mom životu", kaže. I Baširov glas zvuči gnjevno, optužujuće: izbjeglice su slale SOS-poruke obalnoj straži Tunisa, Italije i Malte, ali pomoć je stigla prekasno.
Bilo kakav posao
Ni Johnson neće nikada zaboraviti dan kada je njegov brat izgubio život pred obalom Lampeduse. "Cijeli sam dan plakao", priča tihim glasom taj 43-godišnjak. Od tada gotovo da nije spavao. Sjedi tužno u mračnom šatoru, na drvenom ležaju koji već šest mjeseci dijeli s još jednom izbjeglicom. Vadi fotografije iz jednog malog kofera: s njih se smiješi njegova sestra koja živi u Gani. Sliku svog brata Matija nema. Ni sliku Matijeve troje djece koja su ostala u Gani i kojima je htio slati novac kada se snađe u Europi.
"Uvijek sam mu govorio da bi trebao naći posao u Libiji", priča Johnson i rukom pokazuje na mračni šator, uski ležaj, mokri kruh, kao i njegove plastične sandale i tanku trenirku. Unatoč toj tužnoj slici, on i dalje želi ostati u Njemačkoj i naći ovdje posao. Bilo kakav. Konačno, sada se mora brinuti i o obitelji svog brata. Brata od kojega se nije mogao ni pošteno oprostiti.