Istanbulska konvencija „spašava živote“

Posljednjih godina ultrakonzervativni pokreti neprestano pokušavaju smanjiti prava žena širom Europe. Pandemija koronavirusa zakomplicirala je situaciju: napredak u rodnoj ravnopravnosti u zapošljavanju je zaustavljen, došlo je do nazadovanja, nasilje nad ženama naglo je poraslo, a prepreke u pristupu seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima su se umnožile.

Istanbulska konvencija (Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji) predstavlja jedinstveno sredstvo koje je na raspolaganju europskim zemljama da bi se takva situacija popravila.

Utvrđivanjem da je nasilje nad ženama kršenje ljudskih prava, onemogućuje se svaka karakterizacija da se radi o privatnoj ili obiteljskoj stvari. Bilo da se radi o obiteljskom nasilju, sakaćenju ženskih genitalija, prisilnom braku, seksualnom uznemiravanju, psihološkom nasilju, stalkingu (uhođenju), prisilnoj sterilizaciji ili prisilnom pobačaju - Istanbulska konvencija obvezuje države da se sveobuhvatno suprotstave svim manifestacijama nasilja nad ženama.

Prevencija nasilja je prvi korak

Konvencija ima pristup koji je usredotočen na žrtve, osmišljen kako bi učinio žene sigurnijima - i to sprečavanjem nasilja, zaštitom žrtava i ustanovljavanjem odgovornosti počinitelja. Ono što je također važno, konvencija ističe kako efikasna prevencija nasilja nad ženama zahtijeva od država poboljšanje rodne ravnopravnosti, rješavajući duboko ukorijenjene nejednakosti i stereotipe u vezi s ulogama žena i muškaraca u društvu.

Provođenje Istanbulske konvencije već je dalo pozitivne rezultate. Dovelo je do povećanog broja skloništa za žrtve nasilja u Albaniji, Finskoj, Crnoj Gori, Portugalu i Turskoj. Specijalizirane službe podrške za žrtve seksualnog nasilja također su uspostavljene u Austriji, Danskoj, Finskoj, Portugalu i nedavno u Španjolskoj.

Neke zemlje, uključujući Austriju, Dansku, Njemačku, Irsku, Maltu, Portugal i Švedsku, izmijenile su svoje zakonodavstvo o seksualnom nasilju i silovanju kako bi ga približile standardu Istanbulske konvencije - utvrđujući da nedostatak pristanka žrtve treba biti glavni razlog, sastavni element takvih kaznenih djela, umjesto da to bude upotreba sile ili prijetnji od strane počinitelja. Dodatni oblici nasilja nad ženama, poput stalkinga, inkriminirani su u Albaniji, Portugalu i Crnoj Gori.

Provođenje Konvencije također je dovelo do bolje obuke službenika za provođenje zakona i pravosuđa o rodno zasnovanom nasilju i efikasnijeg procesuiranja nasilja nad ženama.

Nacionalni zakoni ne idu dovoljno daleko

Iako je pandemija ukazala na postojeće praznine u politikama za borbu protiv nasilja nad ženama, također je istakla presudnu ulogu koju su do sada postigle neke mjere za provođenje Istanbulske konvencije.Nekoliko država koje su eliminaciju nasilja nad ženama postavile kao važan politički cilj, bile su u prilici da tijekom lockdowna daju prioritet akcijama za pružanje sigurnosti i podrške žrtvama nasilja, na primjer putem novih mehanizama upozorenja.

Usprkos dokazanim prednostima Istanbulske konvencije, oni koji joj se protive nastavljaju širiti pogrešne interpretacije. Pod izgovorom da brane obiteljske vrijednosti i tradicije, oni često kriju mizogine i homofobne stavove. Tim protivnicima treba ponoviti: nije ugovor o borbi protiv nasilja u obitelji ono što uništava obitelji, nego samo nasilje u obitelji.

Drugi tvrde da ratifikacija ovog međunarodnog instrumenta nije potrebna, jer države već posjeduju nacionalne zakone koji pružaju dovoljnu zaštitu od nasilja u obitelji.

Taj argument je također korišten kada se Turska prošlog travnja povukla iz Konvencije.Taj pogrešni argument krije činjenicu da su postojeći nacionalni zakoni daleko manje obuhvatni od Istanbulske konvencije, kako kada je riječ o oblicima nasilja nad ženama koje takvi zakoni pokrivaju, tako i kada je riječ o mjerama koje države potpisnice Konvencije moraju poduzeti radi njegove primjene. Štoviše, Istanbulska konvencija predviđa neovisnu grupu međunarodnih stručnjaka koja procjenjuje njezinu primjenu od svake strane i obvezu suradnje između svih država potpisnica.

Primjena Istanbulske konvencije spašava živote. Države su moralno i zakonski dužne da ne iznevjere žene i djevojke. Moraju ratificirati i dalje provoditi Istanbulsku konvenciju. Nema uvjerljivih argumenata da se to ne učini.