Ivan Ivanji – smrt u Weimaru

Ivan Ivanji bi sigurno s blagom ironijom komentirao mjesto koje će biti zapisano kao posljednja točka u njegovoj biografiji – Weimar. Kao bivši logoraš Buchenwalda bio je pozvan na otvaranje Muzeja prisilnog rada. Odsjeo je, kao i uvijek, u hotelu Elephant.

Ova blizina civilizacijskih vrhunaca – vajmarske klasike s Goetheom, Schillerom, Herderom i Wielandom krajem 18. i početkom 19. stoljeća – i civilizacijskih posrnuća, u nacističkom logoru koji se nalazio svega desetak kilometara od centra Weimara, označila je njegov život.

Višejezična kolijevka

Njemački je bio jedan od tri jezika koje je Ivanji ravnopravno koristio, pored srpskohrvatskog i mađarskog. Rođen je u sekularnoj židovskoj obitelji u Velikom Bečkereku – današnjem Zrenjaninu – 24. siječnja 1929. Kralj Aleksandar je upravo zaveo diktaturu, a Ivan Ivanji će kao novorođenče svega nekoliko mjeseci živjeti u Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca, jer će ona u listopadu iste godine biti preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju.

Ovaj detalj pokazuje da su se nemilosrdne povijesne suđenice 20. stoljeća nadnijele već nad kolijevku Ivana Ivanjija. Raste u obitelji židovskih liječnika koji su doktorirali u Njemačkoj. Svakodnevno razgovara na njemačkom sa svojom slovensko-austrijskom guvernantom, a sa susjedima, obitelji srpskog paroha – srpski. A u kući se govori i mađarski. Višejezičnost je za njega najprirodnija stvar na svijetu.

Već njegov deseti rođendan 1939. Ivanjijeva obitelj dočekuje zabrinuta. Hitler je već šestu godinu na vlasti, Treći Rajh je pripojio Austriju. U rujnu će napadom nacističke Njemačke na Poljsku početi Drugi svjetski rat. Blagostanje obrazovane višejezične obitelji postaje nesigurni mjehur u sve surovijoj povijesnoj bujici. Otac reagira tako što Ivana Ivanjija krsti, pa dječak dobiva krsni list kojim može dokazati da je Mađar reformatorske vjere. Pokušava tako zaštititi dijete od židovskog porijekla, koje je u nacističkoj ideologiji već moglo značiti smrtnu presudu.

Početak napada na Jugoslaviju Ivan Ivanji dočekuje u Novom Sadu – otac ga šalje kod rodbine, procjenjujući da će mu šanse za preživljavanje biti veće. Bio je u pravu. Ivan Ivanji se s mađarskim krsnim listom može upisati u mađarsku gimnaziju. Otac je ubijen u logoru Topovske šupe 1941., a majka ugušena u kamionu „dušegupka" na putu prema Jajincima 1942.

Buchenwald kao sudbina

U ožujku 1944. Ivana Ivanjija hapse u Novom Sadu. Otpremljen je u Auschwitz, a potom u koncentracijski logor Buchenwald. Bilo mu je 15 godina.

Preživio je i vratio se u Novi Sad, gdje je završio Srednju tehničku školu. Studirao je arhitekturu i germanistiku u Beogradu. Radio kao nastavnik u Srednjoj tehničkoj školi. Uređivao je omladinske listove.

Objavljuje prve književne radove sredinom pedesetih, prevodi s njemačkog i mađarskog. Bio je direktor kazališta, savjetnik za kulturu u jugoslavenskoj ambasadi u Bonnu, glavni tajnik Saveza književnika Jugoslavije.

Od 1965. je često prevoditelj za njemački tadašnjeg jugoslavenskog državnog vrha, sve češće prevodi i za Tita prilikom njegovih susreta s Willyjem Brandtom, Helmutom Schmidtom, Walterom Ulbrichtom, Erichom Honeckerom, Brunom Krajskim. Ta iskustva sažima u knjigu sjećanja „Titov prevoditelj".

Osma sjednica Saveza komunista Srbije 1987. i unutarstranački prevrat koji je izveo Slobodan Milošević bili su povod da istupi iz Saveza komunista Jugoslavije.

Nekada je i dva puta godišnje išao u Weimar da bi sudjelovao u programima Memorijalnog centra Buchenwald. Znao je uz osmjeh reći da je on po tome što je tako često tamo – na Buchenwald doživotno osuđen.

Ivan Ivanji je ostavio niz književnih i prevodilačkih radova iza sebe. Spomenimo samo značajnu trilogiju o rimskim carevima rođenima na području bivše Jugoslavije („Dioklecijan“, „Konstantin“, „Julijan“), autobiografsku prozu „Moj lijepi život u paklu" ili pozni roman „Usamljenost manjine". Naš jezik bi bio siromašniji za Grassove i Böllove rečenice koje Ivanji nije dovodio samo na visoki prevodilački nivo, već ih je oblikovao književno, što je rijetkost u prevodilačkom esnafu. Isto se može reći i kada je riječ o mađarskim autorima kao što su Petőfi i Ady.

Bilo ga je lako voljeti

Imao sam čast upoznati ga u njegovom beogradskom domu. Nalio nam je po jednu rakiju „Marshal" iz boce s etiketom koju je krasio Titov lik. Pričao je o svom životu – književnik, njemački logoraš koji je volio njemački jezik, Titov prevoditelj, Jugoslaven, usamljenik čija je treća žena, balerina, s kojom je proveo 51 godinu otišla prije njega.

„To nije bilo tako dogovoreno", rekao je tada slegnuvši ramenima. Nešto od istinske tuge pomiješane s nevjerojatnom vitalnošću duha zaista me je dotaklo. Ostaje mi nadati se da ipak postoji dimenzija u kojoj se Ivan Ivanji ponovo susreće sa svojom balerinom. I zemaljska i metafizička pravda bi to zahtijevale.

Njegov sin Andrej, poznati novinar, na Facebooku je upravo objavio:

„Ivan Ivanji je otišao pod svojim uvjetima. Blagoslovio je naslovnu stranu za svoju novu knjigu koju objavljuje Laguna pod naslovom „Bilo jednom u Jugoslaviji", imao književnu večer u vajmarskom kazalištu, otvorio Muzej prisilnog rada u Weimaru, dao sijaset intervjua za njemačke medije, večerao šparoge i popio bijelo vino u Goetheovoj omiljenoj kavani „Bijeli labud“, pričao o svom bijelom labudu Dragani, otišao u Hitlerov omiljeni hotel „Elephant" gdje je fireru u inat volio odsjesti, legao u krevet i zaspao, ovog puta zauvijek, i to na Dan pobjede nad fašizmom 9. svibnja 2024. u 96. godini, u gradu u koji su ga nacisti bili deportirali prije točno 80 godina s namjerom da ga ubiju. Bio je obavio posao. Njegovo dvoje djece, četvoro unuka i troje praunuka malo mu zamjeraju što nije doživio stotu. Ali, što da se radi, uvijek je bio svojeglav."

Teško da se ovakvim Andrejevim riječima može nešto dodati.