Iz Bosne i Hercegovine po azil u Njemačku

Senada Hrustić je majka šestero djece. 31 joj je godina i nikada nije pohađala školu. Senada ne zna čitati ni pisati. Njezin muž Sejad također se ne sjeća školskih dana. Ni on nije pohađao školu. Senada i Sejad su Romi iz Vlasenice koji nakon rata u Bosni i Hercegovini nisu smogli snage ni sredstava da sagrade vlastiti tom. "Sve što smo imali u Vlasenici je srušeno u ratu. Naše obitelji žive u BiH, ali im nemate gdje poslati pismo. Nemaju adresu stanovanja. Žive uglavnom u Tuzlanskom kantonu. Kod rodbine, prijatelja i poznanika", priča Sejad Hrustić. Sejad je prije godinu dana BiH okrenuo leđa. Zajedno sa suprugom je potražio bolje sutra u Njemačkoj. Po dolasku u Köln su bili smješteni u prihvatni centar odakle su kasnije trebali biti premješteni u Berlin. "Nije nam se išlo. I Köln je lijep grad. Obratili smo se advokatu i uz njegovu pomoć smo podnijeli zahtjev za azil", kaže Senada.

"Ne znamo čitati, pisati niti govoriti njemački"

Hrustići su u veljači imali, kako kažu "veliki razgovor" za azil, ali još uvijek nisu dobili odgovor. "Čuli smo preko televizije da se zahtjevi balkanskih izbjeglica brže rješavaju. Bojimo se da će nas vratiti. Ali, pitam se gdje će nas vratiti. Mi u Bosni nemamo kuću", kaže Sejad.

U Kölnu trenutno imaju krov nad glavom. Smješteni su u jednom manjem centru za izbjeglice. "Ovdje se trenutno nalazi osam obitelji koje ukupno imaju 51 člana. Po jedna obitelj je iz Turske i Sirije, dok je šest sa Balkana: Makedonije, Srbije, Kosova i Bosne i Hercegovine", objašnjava socijalna radnica Marina Kastilan. Ona izbjeglicama svakodnevno pomaže u rješavanju niza prepreka i poteškoća s kojima se susreću. "Ovaj prihvatni centar je otvoren u svibnju i prioritet nam je bio da se izbjeglice međusobno upoznaju i da djecu upišemo u školu ili vrtić”, kaže Kastilan. Komunikacija s izbjeglicama se odvija, kako kažu, na svim jezicima, pa čak “nogama i rukama", dodaje kroz smijeh socijalna radnica koja osim njemačkog jezika govori još engleski, talijanski i arapski.

S izbjelicama s Balkana Marina Kastilan uglavnom komunicira preko Hrustića koji malo govore talijanski jezik. "Moj stric je živio u Italiji. Njegova supruga je Talijanka. Zajedno smo živjeli u Bosni i tako smo naučili talijanski jezik", ponosno priča Sejad.

Na žalost, čitanje, pisanje i strani jezici nisu jača strana 41-godišnje Zejfe Feratović iz Bratunca. Ona zajedno sa suprugom i sedmoro djece već šest mjeseci živi u Kölnu i čeka odgovor na zahtjev za azil. "Ni ja u Bratuncu više nemam nikoga. Dosta članova moje obitelji je poginulo u ratu. Ovdje sam s mužem. Živjeli smo i u Srbiji, ali više nismo mogli izdržati”, kroz suze priča Zejfa i dodaje: "Hvala Njemačkoj što nas je primila. Hvala joj što nam daje novac da imamo što jesti. Da ovo imam u Bosni, ne bih je nikada napuštala. Ovdje moja djeca idu u školu. Želim da stanu na svoje noge i da nemaju moju sudbinu."

"Hoćemo raditi. Ne želimo živjeti od socijale"

Slične želje imaju i Senada i Sejad. "Najsretniji bih bio da radim i da više ne primam socijalnu pomoć. Volio bih da mogu živjeti od svoje plaće i da moja djeca znaju čitati i pisati, da ne budu kao ja", kaže Sejad dok Senada dodaje da joj je želja da njezina djeca završe visoke škole.

"Obitelji koje ovdje žive prilično su samostalne. Na raspolaganju im je trosoban ili četverosoban stan u kojemu imaju još kupatilo i kuhinju. Svi primaju socijalnu pomoć i tako imaju sredstva za kupovinu životnih namirnica. Mi im također dajemo savjete gdje mogu jeftino kupiti hranu i garderobu, gdje se kojim danom održavaju tržnice na kojima mogu kupiti polovne stvari", objašnjava Marina Kastilan. Ona tražiteljima azila u Njemačkoj pomaže i u integraciji koja počinje od učenja njemačkog jezika. "Na žalost, većina osoba sa zapadnog Balkana koje se ovdje nalaze ne znaju čitati ni pisati. Tako da ih prvo moramo naučiti čitati i pisati, a onda tek jezik", kaže Kastilan.

Sejad i Senada su zainteresirani za učenje jezika. "Teško je ako čovjek ne govori njemački jezik. Moramo ga naučiti. Ako nekada dobijemo radnu dozvolu, lakše će nam biti pronaći posao", kaže Senada i dodaje: "Ne sramim se ništa raditi. Moj muž također. Želimo raditi".

Povratak?

Povratak za obitelji Hrustić i Feratović ne dolazi u obzir. "Ako se vratimo, umrijet ćemo od gladi", smatra Zejfa. Zahtjevi za azil su podneseni. Kada će odgovor stići, ovim romskim obiteljima iz Bosne i Hercegovine nije poznato. Nadaju se da će njihovi slučajevi biti pozitivno riješeni iako znaju da izbjeglice sa zapadnog Balkana imaju male šanse za dobijanje azila.

Njemačko ministarstvo unutarnjih poslova je nedavno snimilo kratki film kojim ljudima na zapadnom Balkanu želi pokazati koliko su male šanse za dobijanje azila u Njemačkoj. Senada i Sejad film nisu vidjeli. I da jesu, opet bi pokušali potražiti bolje sutra u Njemačkoj. Bez obzira što znaju da je Njemačka Srbiju, Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu kategorizirala kao sigurne zemlje porijekla. "One možda jesu sigurne, ali u njima nema perspektive", kategoričan je Sejad.