Izbjeglice opsjedaju "europsku tvrđavu"

Nekoliko tisuća izbjeglica koji su se domogli Lampeduse proteklih dana, tek je kap u moru rijeke nesretnika koji svake godine stižu u Europsku uniju - legalno ili ilegalno. Na ukupno oko 260.000 osoba koje godišnje stignu u Europu i zatraže azil jer se u domovini smatraju progonjenima, dolazi nepoznat broj osoba koje ilegalno dolaze u Uniju. Prema grubim procjenama, njih je dva, tri ili čak četiri puta više od onih koji ne kriju da traže utočište u Europi.

Diktatori su obavljali "prljav posao" za Europu

Ali dok najveći broj takvih ilegalnih doseljenika dolazi u Europu kao "turisti" - i nakon toga nestaju među 500 milijuna stanovnika Europske unije, ne prestaju prizori nesretnika koji u olupinama prelaze Mediteran na put u, kako vjeruju, bolju budućnost. Najnoviji val izbjeglica je Europi otvorio oči i pred problemom kako su za Europu "prljav posao" obavljali drugi. Njemački političar iz stranke Zeleni Jürgen Trittin: "Europa se dugo dobro razumjela s despotima sa sjevera Afrike koji su pomagali zaustaviti rijeke izbjeglica. Sada su despoti nestali - i svi se radujemo zbog toga, ali onda svi u Europi moramo biti zajedno u tom problemu."

Doista: na primjer libijski vođa Gadafi je od Europe zatražio pet milijardi eura da zaustavi izbjeglice, ali i bez takvih suludih iznosa, libijskom diktatoru je do 2013. obećano ukupno 50 milijuna eura da poboljša nadzor granica radi sprečavanja iseljavanja. Zapravo, Europa ima i vlastiti zajednički sustav nadzora granica Frontex sa sjedištem u Varšavi i njegov zapovjednik Ilkka Laitinen je spreman preuzeti i zadaću pred Lampedusom: "Prema našim mogućnostima možemo pokrenuti zajedničku europsku misiju, koja će sadržavati tehničku potporu talijanskim snagama, kao i ophodnju, ako Italija tamo nema dovoljno jedinica."

Europska zbrka propisa o azilu

Frontex je zapravo najviše zaposlen na drugom dijelu Mediterana, na granici između Grčke i Turske gdje - daleko od očiju kamera, svakodnevno stiže kud i kamo više izbjeglica nego preko Italije. Ali i mediji i neki političari ukazuju kako je pitanje nadzora manji problem: mnogo veći je ne ostaviti sve na teret samo "prvih sigurnih zemalja" kamo stižu izbjeglice - dakle u pravilu država na jugu Europske unije, od Španjolske do Grčke. Utoliko je i talijanski ministar unutarnjih poslova Maroni u ovom slučaju upozorio: "U interesu svih jest suočiti se sa ovom situacijom. Ne radi se o tradicionalnom useljavanju koje bi se ticalo samo Italije."

Italija je utoliko zatražila dodatnih 100 milijuna eura - zapravo više nego što iznose svi europski fondovi koji se bave pitanjem useljenika - zbrojeni zajedno. Toliko novca Rim sigurno neće dobiti, ali europska povjerenica za unutarnje poslove Cecillia Malmström je ipak obećala pomoć: "Financijski, spremni smo mobilizirati izvanredni dodatak pomoći za zbrinjavanje izbjeglica ove godine. Taj novac treba pokriti troškove njihovog smještaja, infrastrukture i liječničke njege, u Italiji i Tunisu."

Jer po sporazumu "Dublin II" Italija mora provesti postupak evidentiranja tražitelja azila i on spada pod talijansko pravosuđe, mada bi tek od 2012. Europa trebala uvesti jedinstveni, europski sustav traženja utočišta. On bi trebao spriječiti i mogućnost da isti useljenik traži azil u više zemalja Europske unije.

A same izbjeglice?

Kod svih ovih problema i prečesto se zaboravlja ono osnovno: nesretnici koji su riskirali život, često i platili golemu svotu švercerima, u nadi kako će u Europi početi novi život. Mediji i sada s Lampeduse prikazuju snimke mladih, pretežito muških izbjeglica, često obrazovanih, koji se nadaju samo jednom: poslu, negdje u Europi. Jedan bi u Milano, drugi ima rodbinu u Francuskoj, treći je čuo da ima posla Belgiji.

Ali Europa još nije odlučila kako da regulirano pušta radnu snagu u Uniju koja bi onda plaćala mirovinsko i zdravstveno osiguranje od čega bi i Europljani imali koristi. Zato, u pravilu, useljenici kakve vidimo u oronulim barkama - nisu dobrodošli pa je i njemačka kancelarka Merkel izjavila: "Moramo pomoći tim zemljama gospodarski i moramo paziti da ti ljudi traže svoju budućnost kod kuće. Jer mnogi od ovih koji sada dolaze, neće dobiti pravo na azil."

Autor: B. Riegert, A. Šubić (DW)

Odg. ured: A. Jung-Grimm