Izbjeglice u Turskoj: Nema izbora, moramo dalje

Rok koji je postavio guverner tog zapadnog turskog grada je istekao. Ništa se nije dogodilo. Guverner je tražio da izbjeglice napuste Jedrene. Autobusi su ih trebali prebaciti u druge turske gradove. Ali autobusi stoje prazni pored puta – sirijske izbjeglice ne žele otići.

I dalje se nadaju da će granica biti otvorena kako bi konačno nastavili put prema Europskoj uniji. Najradije bi za Njemačku, ali i druge europske zemlje dolaze u obzir. Otprilike tjedan dana ovdje čekaju i ne žele napustiti grad. "Povratak više nije moguć", ističe svatko od njih. Stotine, pa čak i tisuće kilometara su prešli kako bi stigli do Jedrena (Edirne ili Drinopolje, najzapadniji je turski grad u turskoj Trakiji od grčke granice udaljen tek sedam kilometara, op.red.).

Muhamed Muhsin ima 25 godina. Morao je, kaže, prevladati mnogo prepreka kako bi stigao ovamo: "Najprije smo došli u Havsu, odavde udaljenu između 50 i 60 kilometara. Bio sam u grupi s oko 150 ljudi, među kojima je bilo više od 90 žena i djece. Preko dana smo se skrivali, a noću smo išli po poljima i preko planina." Prije nego što je prije godinu dana došao u Tursku, Muhamed je u Damasku studirao politologiju. U Antalyji je za 30 turskih lira dnevno (preračunato, oko 10 eura) radio na gradilištu. Prije tjedan dana stigao je u Jedrene.

Na stadionu i ledini oko njega trenutno se nalazi oko 1.400 ljudi. Mnogi od njih stigli su iz Istanbula. Pritom su koristili sva moguća prijevozna sredstva: autobuse, kamione – neki su stigli autostopom, a neki, poput Muhameda, pješice. Grad Jedrene, s oko 140.000 stanovnika, blizu je i granice s Grčkom i granice s Bugarskom. Nedaleko od njega se nalazi pet graničnih prijelaza.

Gradske vlasti su sve izbjeglice smjestile na stadion. Preko razglasa na arapskom jeziku informiraju izbjeglice da se unutar Turske mogu slobodno kretati. Autobusi parkirani oko stadiona bi ih trebali odvesti u druge gradove. Na autobusima su natpisi na kojima su na turskom i arapskom ispisana imena gradova. U ponudi su: Istanbul, Bursa, Izmir, Ankara, Gaziantep i Urfa.

"Mi nemamo normalnog života"

I deseci policajaca su ovdje, djeluju distancirano. Održavaju red dok se dijele obroci. U odvojenim redovima stoje žene i muškarci. Nema smijeha, nema vriske niti fizičkih kontakata.

Prošli tjedan je turska vlada pozvala nekoliko predstavnika izbjeglica u Ankaru. Premijer Ahmet Davutoglu im je rekao da prelazak granice nije moguć sve dok susjedne države to ne dozvole i zamolio ih da se "vrate normalnom životu".

Ljudi u Jedrenama se na to mogu samo gorko nasmijati. "Mi nemamo normalnog života", kaže 27-godišnja majka Emine Muhamed. Njezina deca su stara tri, četiri i osam godina. S njima i svojim mužem je iz Aleppa pobjegla najprije u Adanu, a sada su ovdje, nedaleko vanjske granice Europske unije.

"Pobjegli smo od rata, od oružja, bombi, od Assadovog režima, od oporbenih snaga, IS-a", objašnjava Emina i dodaje: "Mi nismo došli iz normalnog života". Povratak za nju nije opcija: "Želimo otići u jednu od europskih zemalja. U tome moramo uspjeti! To nam je jedina šansa za novu budućnost. Ako bude trebalo, ići ćemo i preko mora."

U osam mjeseci 2.700 mrtvih

Takve izjave ovdje se čuju sve češće. Prema podacima Međunarodne organizacije za migracije (IOM) u vodama Egejskog mora u posljednjih osam mjeseci utopilo se preko 2.700 izbjeglica. Prije nekoliko dana potonuo je jedan brod s izbjeglicama u blizini turske obale. Najmanje trinaest ljudi tada se utopilo, četvoro se još vode nestalima.

Emine pokazuje djevojčicu koja drži jednu sliku, fotografiju koja je obišla svijet: Aylan Kurdi, trogodišnji dječak leži mrtav na turskoj obali. Ona zna da njoj i njezinoj obitelji, odluči li se preko mora, prijeti smrtna opasnost. Boji li se za svoju djecu? Tužno odgovora: "Naravno da se bojim. Ne bi nas trebali prisiliti da idemo preko mora. Ali ako nam ništa drugo ne dozvole, moram riskirati život svoje djece. Nemamo drugog izbora."

Prilikom posjeta stadionu guverner Dursun Ali Sahin je pozvao izbjeglice da se vrate svojim kućama. Naglasio je da granice neće biti otvorene dokle god to ne dozvole Grčka, Bugarska i druge europske zemlje.

Ljudi u Jedrenama to ne žele prihvatiti i štrajkaju pred stadionom. "Ne idemo nikud", kažu. Djeca drže prosvjedne plakate na kojima piše: "Otvorite granicu". Na jednom plakatu na njemačkom piše: "Dragi njemački narode, molim te pomozi. Svi mi ljudi smo braća." Jedna sedmogodišnja djevojčica nosi transparent koji mnogi imaju: "Ne želimo umrijeti u moru, svi smo mi Aylan."

Među izbjeglicama su i Iračani. Zajedno s drugim jezidskim obiteljima tu je i Napulion Kalaf, sa suprugom i četvoro djece. Kalaf je uvjeren da problem nije Europa, već Turska i kaže: "Dovoljno je otvoriti granicu."

"Europljani su pravedni"

Muhamed Muhsin, student iz Damaska, ne traži ni toliko. On samo želi stići do grčke granice i tamo se ulogoriti. "Od tamo ćemo dozivati europske narode, ne države. Jer Europljani su pravedni. Oni neće dozvoliti da umremo na moru.“ I 49-godišnji inženjer Ahmad Omar vjeruje u europske narode: "Ako sami krenemo na put, neće nas prihvatiti. Ali ako pokušamo zajedno, učinit će to."

Više od dva milijuna sirijskih izbeglica u međuvremenu živi u Turskoj. Prema službenim podacima država je do sada za izbjeglice izdvojila 7,6 milijardi dolara (6,8 milijardi eura). Ali kako one u Turskoj imaju privremenu dozvolu boravka, nemaju pravo podnijeti zahtjev za izbjeglički status UN-a.

No, izbjeglice u Turskoj nemaju dozvolu za rad. Problem im je pronaći smještaj, dobiti zdravstveno osiguranje i djecu poslati u škole. K tome još dolaze i rasistički napadi kojima su sve češće izloženi.

Na tisuće žena i djece se ovakvom situacijom guraju u kriminal, ocjenjuju promatrači. Ali krađa i prosjačenje pritom nisu ono najgore; djevojke i mlade žene su se sve češće prisiljene baviti i prostitucijom. Logično je da u takvim okolnostima nitko od izbjeglica iz Sirije ne želi ostati u Turskoj, kaže Ilyas Erdem, predsjednik udruge Solidarnost za izbjeglice iz Istanbula: "Zakonski gledano, one u Turskoj uopće ne postoje!"