UN - Interventionen Afrika

Službeno se vojni angažman stranih jedinica pod okriljem Ujedinjenih naroda opravdava potrebom zaštite ljudskih prava. Ali po mišljenju stručnjaka za međunarodno pravo iz Münchena još je prerano tvrditi da se tu radi o početku neke nove pardigme. Neke promjene su međutim ipak uočljive: dok su ranije Plave kacige UN-a izričito djelovale kao neutralna snaga koja se postavlja između zaraćenih strana, danas su one daleko aktivnije i sklonije prikloniti se jednoj strani.

To se odslikava i u zakonskoj podlozi. Vojna intervencija u Obali Bjelokosti je legitimirana rezolucijom 1975 Vijeća sigurnosti od 30. ožujka 2011. Njome se konstatira da u zemlji postoje "napadi na civilno stanovništvo koji možda predstavljaju zločin protiv čovječnosti". Kako bi to spriječio, UN je ovlašten intervenirati - s ciljem zaštite civilnog stanovništva.

Sve je pitanje interpretacije

To su formulacije koje se mogu interpretirati na različite načine i koje su uvijek rezultat političkog kompromisa potrebnog da se dobije suglasnost svih stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a koje imaju pravo veta. Svjesno se govori primjerice neodređeno o "zaštiti civilnog stanovništva" - što to doista znači, odlučuje se tek kasnije, stvarnim djelovanjem, naglašava Fassbender.

Činjenica je: na tijek borbi u glavnom gradu Obale Bjelokosti Abidjanu bitno su utjecali francuski vojni helikopteri koji su u ime UN-a te u korist Allasane Ouattare napadali položaje njegovog suparnika Laurenta Gbagboa. Reakcije Rusije i Južnoafričke Republike su pokazale koliko je to osjetljiva tema: obje zemlje su osudile napade i traže da se provede istraga o "razmjernosti korištenih sredstava".

A slična je situacija i u Libiji. I tamo je sada ključno pitanje u kojoj mjeri će neke stalne članice Vijeća sigurnosti - u ovom slučaju Rusija i Kina - tolerirati vrlo širokogrudnu interpretaciju rezolucije 1973 od 17. ožujka 2011?

Zaštita stanovništva ili promjena režima?

U Libiji se naime međunarodna koalicija bori napadima iz zraka protiv kopnenih snaga pukovnika Gadafija. U rezoluciji koja je temelj ovoj intervenciji se također govori o "grubom i sustavnom kršenju ljudskih prava", zbog čega su saveznici dobili zeleno svjetlo za primjenu "svih potrebnih mjera" s ciljem zaštite civilnog stanovništva.

Ali "zaštita civila nije isto što i rušenje Gadafijevog režima", upozorava Thomas Bruha, predsjednik Njemačkog društva pri Ujedinjenim narodima. Zbog toga se, smatra on, možda još ne može tvrditi da je čitava akcija pravno neodrživa, ali ona sve više postaje politički upitna.

Obveza zaštite

U oba ova slučaja je Vijeće sigurnosti UN-a slijedilo načelo "odgovornosti za zaštitu" (Responsibility to Protect, nazvano i R2P). Ono kaže da ukoliko neka država zakaže u zaštiti vlastitog stanovništva ili masovno krši ljudska prava stanovnika, međunarodna zajednica ima ne samo pravo, već i obvezu intervenirati.

To je kao načelo uglavnom nesporno. Ono što je sporno je odgovor na pitanje: a tko odlučuje kada je je neka država prekršila svoju obvezu zaštite stanovništva? O tome se raspravlja od slučajeva genocida u Ruandi i nekadašnje Jugoslavije. Ali još uvijek je više slučajeva kada se ne intervenira od onih kada se ide u vojnu akciju. Zašto se intervenira u Obali Bjelokosti i Libiji, a ne primjerice u Kongu ili Sudanu, pita se Thomas Bruha. I odmah nudi odgovor: suviše je različitih interesa, a međunarodno pravo je nešto što se razvija, što živi. I to je dio tzv. realne politike u svijetu.

Autorica: Sandra Petersmann (Z. Arbutina)

Odg. ur.: D. Dragojević