Jezične barijere u psihoterapiji migranata

Otprilike svaka treća odrasla osoba u Njemačkoj pati od psihičkih smetnji, u najmanju ruku povremeno. To proizlazi iz aktualnih statističkih podataka Instituta Roberta Kocha. Ne mora svaka od ovih smetnji biti terapijski tretirana. Ponekad su dovoljne već i vježbe opuštanja ili promjene u osobnom okruženju. No, ukoliko je patnja prevelika potrebno je potražiti pomoć psihoterapeuta.

Ali, potraga za pogodnim terapeutom nije laka. S jedne strane često postoji duga lista čekanja, s druge strane upravo u psihoterapiji je vrlo bitno da se terapeut i pacijent razumiju - kako s obzirom na jezik kojim govore, tako i s obzirom na način poimanja stvari.

Ljudi koji potječu iz neke druge zemlje, koji uopće ne govore ili samo malo govore njemački jezik time se nalaze pred velikim problemom. I dok je prilikom posjeta nekom drugom liječniku često moguće da član obitelji ili prijatelj prevodi pacijentu, u psihoterapijskom liječenju ta mogućnost je isključena. Naime ono o čemu se govori prilikom tih sesija je suviše osobno. Jer, često se prilikom terapijskih razgovora govori o situaciji u obitelji ili socijalnom okruženju.

Pomoć zahvaljujući "SprInt"-u

Ove nedostatke bi mogli popuniti specijalno obrazovani prevoditelji koji raspolažu i specifičnim stručnim i kulturološkim znanjima. Trenutno u devet njemačkih saveznih pokrajina Diakonie Wuppertal nudi tzv. posrednike za jezik i integraciju - kratko SprInt - i to na temelju jedinstvenih standarda kada je riječ o kvalifikaciji, certificiranju i posredovanju. U pravilu riječ je o samim migrantima koji su tijekom 18-mjesečnog programa pripremljeni za ove zadaće. Po završetku ovog programa polaznici dobivaju certifikate koje izdaju tri njemačka sveučilišta.

Heike Timmen je voditeljica projekta u Wuppertalu. Ona kaže da je mogućnost djelovanja posrednika za jezik i integraciju višestrana. "Posrednici za jezik i integraciju rade kako u agencijama za rad, ako postoji potreba za posredovanjem, ali i tijekom terapijskih razgovora pri čemu su povezani s dužim terapijskim procesom." U tim razgovorima su oni posrednici između terapeuta i pacijenta.

Povratne informacije iz terapeutske prakse su uglavnom pozitivne, izvještava Timmen. "Naravno postoje i ljudi koji kažu da treća osoba u ordinaciji - tako se ona rado opisuje - može biti prepreka." S druge strane se može čuti i da terapeuti u toj konstelaciji mogu bolje obratiti pozornost na govor tijela svojih pacijenata.

To potvrđuje i Rainer Richter, psihoterapeut i predsjednik Saveznog udruženja psihoterapeuta. "Kontakt očima, mimika i gestika igraju vrlo važnu ulogu." No unatoč tome on smatra da je angažiranje prevoditelja najčešće druga najbolja mogućnost. U idealnom slučaju terapeut i pacijent govore isti jezik. Savezno udruženje psihoterapeuta stoga već dugo zahtijeva da bude više ponude psihoterapije na materinskim jezicima migranata.

Richter smatra da ne nedostaje obrazovanih terapeuta koji vladaju stranim jezicima. "Ali oni ne dobivaju odobrenje", kaže Richter. Slično kao i kada je riječ o liječnicima i broj psihoterapeuta koji otvaraju ordinacije i svoje troškove pokrivaju preko zdravstvenog osiguranja, u Njemačkoj je ograničen. Richter stoga smatra da Njemačka općenito gledano nema dovoljno psihoterapeuta. No, kada je riječ o ponudi među migrantima stanje je još mnogo ozbiljnije. Na područjima u kojima je udio određenih migrantskih grupa jako velik, morao bi se stoga dozvoliti dolazak dodatnog broja terapeuta.

Bez osiguranog financiranja

Jezično znanje liječnika, psihoterapeuta kao i psihoterapeuta za djecu i mlade moguće je provjeriti na stranicama njihovih udruženja. Tako se u bazi podataka u gradu poput Kölna, u kojem živi više od 60.000 ljudi turskog podrijetla, mogu pronaći samo dva psihoterapeuta koji navode da govore turski jezik.

Zahtjev za financiranjem terapeutskog rada na materinskom jeziku ili uz pomoć prevoditelja u pravilu ne postoji. Prema presudi Saveznog suda za socijalna pitanja omogućavanje jezičnog razumijevanja između terapeuta i pacijenta na stranom jeziku ne pripada u zakonom obvezujuće djelatnosti zdravstvenog osiguranja. No, neka zdravstvena osiguranja ipak preuzimaju te troškove dobrovoljno. U odgovoru na pitanje Zastupničkoga kluba Zelenih u Bundestagu u travnju 2013. godine tadašnja njemačka vlada dala je do znanja da u tom smislu ne namjerava ništa mijenjati.