Joachim Gauck - novi njemački predsjednik

Joachim Gauch osvojio je 991 glas od nešto više od 1.200 izaslanika u Saveznoj skupštini posebno sazvanoj u Berlinu za ovu priliku. Tako je Njemačka 18. ožujka 2012. izabrala svog jedanaestog predsjednika.

Ono što Joachim Gauck u javnoj svijesti predstavlja, zapravo pripada prošlosti: istočnonjemački borac za ljudska prava. Diktatura kojoj se suprotstavio je prošlost i zahvaljujući ne samo Gaucku, Njemačka se s njom dovoljno suočila. Od kada je Angela Merkel njemačka kancelarka u zemlji više ne postoji nužna potreba da na čelu države bude neki predstavnik s istoka zemlje. Ipak, predsjednička funkcija je sada 2012. praktično došla ravno do Gaucka.

O njegovom imenovanju na ovu funkciju govorilo se prvi put 1999. Tada je u još mladoj vladi Gerharda Schrödera bio poznatiji od mnogih ministara. U tom trenutku Gauck je već gotovo devet godina bio opunomoćenik njemačke vlade za obradu dokumentacije tajne policije bivšeg DDR-a - Stasija. Gauck je bio na čelu ureda koji se uglavnom nazivao "Gauckov ured" i u kome je 2.700 zaposlenih radilo na rasvjetljavanju mračne prošlosti istočnonjemačke tajne policije. Na taj način je na tisuće građana dobilo mogućnost uvida u dokumentaciju koju je o njima vodio Stasi, a omogućena je i provjera kandidata za poslove javnih službi i preispitivanje da li su oni bili umiješani u poslove Stasija.

Politička neovisnost

1999. je tadašnji šef Kršćansko-socijalne unije (CSU) Edmund Stoiber rado htio poslati Gaucka u utrku za predsjedničko mjesto kao kandidata građanskog tabora, protiv socijaldemokrata Johannesa Rau, koga su podržavali Zeleni. Gauck je to odbio. Zbog odnosa parlamentane većine, jedva da je imao izgleda za uspjeh. Realnu šansu nije imao ni 2010. kada su ga socijaldemokrati i Zeleni iznenada nominovali za predsjedničkog kandidata.

2010. Gauck više nije bio toliko poznat. Na mjestu šefa "Gauckovog ureda" tada je već deset godina bila Marianne Bithler iz Zelenih. Gauck se u to vrijeme sa ograničenim uspjehom okušao kao urednik jednog talkshowa. 2003. je bio predsjednik udruženja "Protiv zaborava - za demokratiju", koje se angažiralo na rasvjetljavanju uloge obiju njemačkih diktatura (nacističke i komunističke). Gauck je međutim sve te godine bio posebno omiljen kao govornik na predavanjima i partner za intervjue.

Izgubljeni izbor

Nominovanjem Gaucka za predsjedničkog kandidata 2010. su socijaldemokrati (SPD) i Zeleni željeli u nezgodnu situaciju dovesti Angelu Merkel i njenu kršćansko-liberalnu koaliciju. Tadašnji predsjednik Horst Köhler je iznenada podnio ostavku, a Gauck se možda nadao da će demokršćani i liberali prihvatiti ponudu oporbe i njega prihvatiti kao kandidata oko kojeg je postignut konsenzus. Merkelovoj se to međutim, kao što se i očekivalo, nije uklapalo u koncept. Željela je nametnuti svog kandidata i time pokazati da je koalicija koja je najprije nespretno startala, sposobna djelovati. Tako je za predsjednika izabran Christian Wulff, istina u trećem krugu glasanja, ali s jasnom većinom (625 za i 494 protiv glasova). Kancelarki Angeli Merkel nakon ostavke Christiana Wulffa nije preostalo ništa drugo nego da podrži nominoaciju Gaucka, što su od nje tražili koalicijski partneri - liberali.

"Ljevičarski, liberalni konzervativac"

Ironično je da je Angela Merkel dobila predsjednika kojeg najprije nije htjela ali s kojim bolje "izlazi na kraj" nego socijaldemokrati i zeleni koji su ga dva puta podržali. Sam Gauck sebe je jednom opisao kao "ljevičarskog, liberalnog konzervativca", u čijem je fokusu međutim liberalno poimanje slobode koje se opet ne može tek lako uskladiti s poimanjem slobode koje zastupa ljevičarski tabor.

Gauck je kao "neopisivo besmislen" kritizirao pokret "Occupy-Wall-Street" koji traži strogo reguliranje bankovnog poslovanja. Thila Sarrazina, koji je u ljeto 2010. objavio knjigu o neuspjeloj integraciji muslimanskih useljenika u Njemačku, nazvao je "hrabrim". Gauck se međutim već tada jasno distancirao od Sarazzinovih najspornijih teza.

Utjecaj oca na Gauckovo političko mišljenje

Gauck je rođen 1940. u Rostocku. Kada je imao 11 godina, njegovog oca je uhitila sovjetska tajna služba i odvela ga u Sibir. U DDR-u mu je bilo zabranjeno da se opredijeli za svoju željenu profesiju - novinarstvo. Umjesto toga je studirao protestantsku teologiju. U crkvi je našao svojevrstan slobodni prostor za djelovanje. To je znao i iskoristiti tako da nikada nije bio uhićen, iako je stalno bio pod prismotrom. U jednom od mnogobrojnih dokumenata Stasija o Gaucku, navodi se da se radi o " nepopravljivom antikomunistu koji socijalizam i komunizam vidi samo kao privremeni fenomen i koji svoju funkciju zloupotrebljava u neprijateljski negativnom smislu."

Kao župnik u Rostocku pažnju je privukao držanjem kritičnih govora. 1989. je vodio mise jednom tjedno iz kojih su kasnije izrasle masovne demonstracije u Rostocku. Na prvim parlamentarnim izborima u DDR-u u ožujku 1990. Gauck je izabran u Narodnu skupštinu za poslanika građanskih pokreta udruženih u Savez 90. Tamo je bio na čelu posebne komisije za provjeru ukidanja Ministarstva za državnu sigurnost. Dan prije ponovnog ujedinjenja Njemačke, 2. listopada 1990, Narodna skupština DDR-a ga je izabrala za šefa ureda za dokumentaciju Stasija, a koji je kasnije bio u funkciji saveznog ureda u ujedinjenoj Njemačkoj.

Od Gaucka se sada očekuje da vrati ugled položaju predsjednika države. Novi njemački predsjednik važi za osobu koja kaže što misli i koja otvoreno govori i o neugodnim temama.

Autori: Peter Stützle/Belma Fazlagić-Šestić

Odg. ur.: Snježana Kobešćak