Jubilej u krizi

Europska unija je u krizi. Je li to najveća kriza od njezinog osnivanja prije 60 godina? Tako to mnogima izgleda – iako su već osamdesete godine bile krizno desetljeće. Tada se govorilo o europskoj sklerozi koju je tada nadvladao tadašnji predsjednik Komisije Jacques Delors. On je počeo stvarati zajedničko tržište. I to pametno, ili bolje rečeno lukavo – bez velikih najava, bez priča o „povijesnom koraku" i retoričkog slavljenja nekakvih vizija. Ne – bio je to projekt od 300 koraka koji su na kraju automatski rezultirali zajedničkim tržištem. Ali, to je tada neosporno bila politička mogućnost u sklopu tada bitno manje Europske zajednice, mogućnost koju je stvorio Bruxelles i koja se mogla provesti u djelo. Nešto slično je danas nezamislivo.

Idealistički polet poslije rata

EEZ, EZ, EU, te tri kratice predstavljaju razvoj Europske unije od Ekonomske zajednice preko Europske zajednice do Unije. On predstavljaju idealistički početak poslije razaranja u Drugom svjetskom ratu, početak sa šest članica, pa zajednicu koja se polako širila i primila Veliku Britaniju i Irsku, kasnije i mlade demokracije poput Španjolske, Portugala i Grčke, i potom i istočnoeuropske zemlje, postavši zajednica 28 država, doduše, uskoro bez Velike Britanije, jer Britanci je napuštaju.

Brexit – ništa nije tako jak simbol sadašnje krize. Jedna zemlja napušta Uniju, jer narod tako hoće. To nitko nije mogao zamisliti. Od tada – to pokazuje dubinu krize – Europljane muče sumnje u sebe.

Njih pojačava agresivni desničarski populizam, koji je pritisnuo pristaše Europske unije. Francusku, Nizozemsku, Italiju, Njemačku, razne srednjoeuropske i istočnoeuropske zemlje: svuda se čuju desničari i ultradesničari, da EU mora nestati baš kao i birokratsko čudovište zvano Bruxelles, da treba odustati od eura. I oni nalaze svoje slušatelje. Ne i većinu, Bogu hvala. Ali – sljedbenike koji bi se rado vratili u pseudo-idilu nacionalne države.

Pri tome je Europska unija i pored svoje veličine, jedinstvena priča o uspjehu. Ona je jamčila mir u Europi. Dovoljno je otići u istočnu Ukrajinu i tamo razgovarati s ljudima, pa da se sazna što znači mir. Zajedničko tržište i slobodna trgovina su omogućili nevjerojatno blagostanje. Solidarnost bogatijih zemalja je pomogla siromašnijima da uhvate korak i bitno smanje svoj zaostatak. Ljudi mogu putovati, mladež može studirati svuda, svatko može živjeti i raditi gdje hoće. Kakva bi to utopija bila prije 60 godina, neposredno po završetku Drugog svjetskog rata.

Nužno razmišljanje o budućnosti

Točno je: EU danas previše regulira. On nije dovoljno blizak građanima. On ne zna uvijek objasniti svrhu i smisao svog postojanja. Bruxelles je svemirski brod. Euro ne funkcionira tako kako su njegovi oci (previše idealistički) željeli. Osiguravanje vanjskih granica se ne shvaća kao zajednička zadaća. Postoji ekonomski jaz između Sjevera i Juga, kao i između Istoka i Zapada – među ostalim i zato što je ova ili ona zemlja možda prerano primljena u članstvo. A produbljivanje i daljnji razvoj institucionalnog EU-a često preopterećuje vlade pojedinih država. I zato vodi u blokadu.

O tome bi Europljani morali razmisliti. Ali, moraju i jednostavno konstatirati koliko im je dobro na Starom kontinentu. Uostalom, trenutno se mladi ljudi širom Europe udružuju da bi pojačali „Puls Europe" – i bili protuteža desničarima (a ponekad i ljevičarskim kritičarima globalizacije). U Francuskoj s Emmanuelom Macronom jedan uvjereni Europljanin ima šansu postati predsjednik države. A u Njemačkoj su kancelarski kandidati Angela Merkel i Martin Schulz, koji se međusobno razlikuju kao nebo i zemlja – ali oboje imaju čvrst proeuropski stav. To znači da postoji i realna nada da će njemačko-francuska osovina ponovo postati motor Europe koja se obnavlja. Kriza je i - šansa.