"Juge" više nema, "Jugosi" su i dalje tu

Stotine tisuća nekadašnjih Jugosa u Njemačkoj danas su Hrvati, Srbi, Bosanci ili Makedonci i u pravilu su na to ponosni. Ali time sličnosti i zajedničke crte tih ljudi nisu nestale - bilo kada je u pitanju jezik, bilo da se radi o zajedničkom kulturnom naslijeđu, gastronomskim navikama ili naprosto "balkanskom mentalitetu".

Nedavno je u Berlinu izašla knjiga "Ex-Yugos, mladi migranti iz Jugoslavije u Njemačkoj" u kojoj se govori o toj specifičnoj grupi stranaca. "Moje je ime Rüdiger Rossig i sve oko mene je crno-bijeli svijet" - već na samom početku razgovora autor knjige, njemački novinar i glazbenik Rüdiger Rossig, pokazuje svoje insajdersko poznavanje ex-jugoslavenske pop i rock scene: on se predstavlja parafrazirajući početak legendarne pjesme Crno-bijeli svijet zagrebačke punk-grupe "Prljavo kazalište" iz 1980. godine.

I poslije "Juge" - "Jugosi"

Tih osamdesetih godina Rossig je ljetovao po prvi puta u tadašnjoj Jugoslaviji i zaljubio se u zemlju, ljude, kulturu. Kada se vratio u Berlin otkrio je da i u Njemačkoj postoji jaka scena doseljenika iz te zemlje otvorenog i tolerantnog socijalizma koje su tu svi zvali - Jugosi. Kao novinar i urednik u listu "Die Tageszeitung" često je tamo putovao - i prije rata i tijekom rata a i nakon njega.

Pratio je ulazak zemlje u rat, njen raspad i izlazak novih, neovisnih država iz ratnog plamena. No nešto mu je posebno zapalo za oko: iako Jugoslavija više ne postoji, Jugosi su i dalje tu, sada kao tvorevina onih koji ih gledaju izvana - Nijemaca.

"S njemačke strane ta populacija i ta gastarbajterska skupina i dalje postoji. Nijemci ne pričaju o Hrvatima, Bosancima, Srbima, oni pričaju o Jugosima. I to je možda ono najzanimljivije s ovom scenom: većina ljudi u mojoj knjizi za sebe uopće ne bi rekla da su Jugosi, ali većina Nijemaca bi to za njih rekla", objašnjava Rossig.

Sudbina Jugoslavije kao kontrapunkt Njemačkoj

U knjizi se govori o dolasku prvih gastarbajtera u Njemačku i njihovom snalaženju u novoj zemlji, potom o ratnim vremenima i brojnim izbjeglicama, na kraju o onima koji dolaze danas, zbog posla, studija ili da nauče jezik.

Uz brojne razlike koje među njima postoje, Rossig prepoznaje i neke vrlo važne sličnosti: to je prije svega jezik koji svi različito nazivaju ali i svi međusobno razumiju. "Potom rakija, muzika, književnost. Tko je Ivo Andrić? Srbin? Hrvat? Jugoslaven? Ili Meša Selmović...?", pita se Rossig retorički.

Jugo-futurizam umjesto jugo-nostalgije

Taj jugo-fenomen predstavlja neku vrstu suprotnosti sudbini Njemačke: dok se ovdije i 20 godina nakon ujedinjenja teško premošćuju razlike unutar zemlje koja je četiri desetljeća živjela podijeljena, Jugoslavija je četrdeset godina bila jedna zemlja i mnoge sličnosti među ljudima su vidljive usprkos novonastalim podjelama, smatra Rossig.

"Unutar bivše Jugoslavije oni se razlikuju, ali čim prijeđu mađarsku granicu, u Budimpešti, Srbi, Hrvati i Bosanci su zajedno. I to ne vrijedi samo za našu generaciju koja je živjela u zajedničkoj državi, to vrijedi i za mlade."

Upravo ta sličnost, ta bliskost predstavlja veliki potencijal u Europi koja se sve više integrira, smatra Rossig. To će voditi ne prema obnovi zajedničke države, već prema većoj suradnji - u toj je on čvrsto uvjeren. I zbog toga sebe naziva ne jugo-nostalgičarem, već jugo-futuristom.

Autor: Zoran Arbutina

Odg. urednica: Snježana Kobešćak