Jugo-retro u Berlinu
8. rujna 2018
Saša J. Mächtig se smješka, kima glavom i tiho ponavlja „Thank you, Thank you“, dok mu u jednom industrijskom atriju s prijelaza stoljeća u berlinskoj četvrti Kreuzberg prilaze mladi ljudi i čestitaju. 77-godišnji arhitekt i dizajner iz Ljubljane prima čestitke za nešto što je stvorio dok velika većina onih koji mu prilaze još nije bila ni rođena.
Zvijezda ovog predvečerja u povijesnom atriju zgrade u kojoj se nekada nalazila tvornica nalivpera Pelikan, a danas manufaktura jedne od najpoznatijih svjetskih optičkih marki, Mykita, je čudnovati plastični kiosk sjajnih i zaobljenih površina. „Kao da dolazi iz neke prošle budućnosti: futuristički retro“, kaže Martin Ruge von Löw, berlinski dizajner i glavni „krivac“ ovog neobičnog berlinskog happeninga. On je naime taj koji je krajem devedesetih tijekom jednog putovanja kroz Poljsku ugledao ovaj kiosk i u istom trenutku ga poželio posjedovati.
Kava i bio-sokovi iz jugo-kioska
Sada jedan potpuno restaurirani K67 stoji u dvorištu Mykita House-a u Kreuzbergu i u budućnosti će ovdje kreativci i zaposleni u okolnim start-upovima kupovati kavu i snackove. Idejni začetnik ovog projekta, Martin Ruge von Löw, početkom ove godine napokon je realizirao svoju zamisao staru dvadesetak godina i jedan kiosk iz Ljubljane, nakon temeljite restauracije pod budnim okom idejnog tvorca Saše J. Mächtiga, dopremio u Berlin. „Htio sam da i ljudi ovdje u kreativnom središtu Europe budu upoznati s ovim fenomenalnim dizajnom“, kaže von Löw. No K67 je već nakon svog rođenja krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, bio predstavljen svjetskoj kreativnoj eliti. Prvo mu je poznati londonski Design Journal 1970. posvetio udarni članak. Iste godine tada još vrlo mladi arhitekt Mächtig je dobio i poziv iz njujorške MoMe. I tako je ulični detalj, duboko urezan u masovnu podsvijest nekadašnjih žitelja prostora „između Triglava i Đevđelije“, ušao u anale svjetskog dizajna i prije nego je zaživio na ulicama jugoistočne Europe. Kiosk se ovih dana ponovno nalazi u središtu pozornosti, ne toliko zbog njegove nove ugostiteljske namjene u Berlinu, koliko zbog velike izložbe posvećene jugoslavenskoj arhitekturi i oblikovanju u njujorškoj MoMa-i u kojoj ovaj arhetip modernog dizajna u Jugoslaviji igra važnu ulogu.
MoMa i burek
Gotovo svi prisutni u berlinskom atriju ovog predvečerja u rujnu, neobični plastični kiosk vide po prvi put u životu. No za sve one koji su se u jednom trenutku poslije sedamdesetih neko vrijeme zadržavali na prostoru koji se nekad zvao Jugoslavija, kiosk trezvenog industrijskog naziva K67 je dobro poznat oblik. Plastični kiosk neobičnog dizajna se od sedamdesetih godina munjevitom brzinom iz male tvornice Imgrad iz najdublje slovenske provincije širio ne samo tadašnjom Jugoslavijom nego i Europom, prije svega istočnom. Preko 7.500 modula kioska K67 je izišlo iz pogona tvornice u Ljutomeru. U njemu su se prodavale novine, autobusne i trajektne karte, burek, hot dog, ćevapi, cvijeće, a ponekad se iz njega i kontrolirao promet ili ulaz na parkirališta.
Socijalistički kapitalizam
Priča o nastanku ovog rubnog vizualnog simbola socijalističkog samoupravljanja je neobična poput njegovog oblika. Mladi arhitekt Saša Mächtig sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća dobio je odjednom zadatak da konstruira urušeni krov terase legendarne ljubljanske kavane Evropa. I tu se mladi arhitekt uspio izboriti za ideju tada futurističkog krova od prozirne svjetleće plastike. Iskustvo s ovim materijalom će mu, kako će se kasnije pokazati, pomoći u ostvarenju jednog od najsmionijih vizualnih projekata u socijalističkoj Jugoslaviji. Rastući mali privatni biznisi su krajem šezdesetih urbaniste u cijeloj Jugoslaviji doveli pred nove probleme. Posvuda su nicali vizualno neuravnoteženi neugledni limeni kiosci koji svojim oblikom i funkcijom nisu odgovarali tadašnjoj ideji modernističke slike gradova. Saša Mächtig, student slavnog slovenskog modernista Edvarda Ravnikara, je već imao u glavi zamisao modularnog kioska koji je zapravo spoj dviju pravokutnih cijevi. Tadašnjim čelnicima ljubljanskog urbanističkog zavoda ideja se odmah dopala, pogurali su je na službenim razinama i legenda je rođena. K67 se u standardnoj crvenoj boji nezaustavljivo širio juogoistokom Europe. Mächtig je od samog početka, što je vrlo neuobičajeno, imao kontrolu nad svojim projektom, znao je sam tko ga može proizvesti i nikada nije dopuštao preinake bez njegovog znanja što je doprinijelo tomu da K67 ostane vjeran prvobitnom planu iz 1967. (zato K67) i bude isti od Varšave preko Budimpešte pa do Skopja.
Japanski metabolisti kumovali obliku
Od vizualnih utjecaja Mächtig bez razmišljanja spominje arhitekte japanskog rodonačelnika metabolizma Kišu Kurokavu i Britanca Petera Cooka koji su svojim konceptima plug-in gradova uvelike utjecali na mladog slovenskog arhitekta i njegovu ideju o „beskrajnom kiosku" koji se po potrebi spajanjima modula može praktički širiti neograničeno. 7.500 prodanih komada uz cijenu od „tri fićeka“ po komadu, kako kroz smijeh kaže energični arhitekt i uz garantiranu proviziju zvuči kao uspješna financijska priča. No ni Slovenija u osamdesetima nije bila imuna od pojave glasnika „uspješnog poduzetništva" koji su i u ovoj zemlji uništili kasniju tranziciju. Početkom osamdesetih, Mächtig je ušao u spor s novom upravom Imgrada koji mu sve do završetka procesa osam godina kasnije (!) nije isplaćivao honorar. Kada je tvrtka izgubila proces i bila prisiljena arhitektu isplatiti zaostatke, inflacija je u međuvremenu pojela najveći dio honorara.
„Ja se nikada nisam obogatio, pogotovo ne u zapadnom smislu. Imao sam uvijek dovoljno za solidan život. Ali vjerovali vi meni ili ne, novac u tadašnje doba nije bio na prvom mjestu. Mi arhitekti smo htjeli učiniti nešto za društvo u kojem smo živjeli i u koje smo vjerovali. A K67 je bio nešto dobro za društvo“, zaključuje Mächtig naslonjen na svoj životni projekt. A možda „žuti svemirski brod", kako ga opisuje Martin Ruge, i njegov „jugo-retro šarm", i kreativce u hipsterskom raju berlinskog Kreuzberga potakne na nove ideje.