Junckerovo čudesno umnožavanje novca

Tko donosi božićne darove mora računati i s razočaranjima. Ako na taj način gledamo, onda Junckerov investicijski paket doista nije samo puka radost: on podsjeća na jedan veliki, lijepo upakirani karton u kojemu se na koncu može naći pokoje klupko vune i uputa da se od toga može isplesti jedan lijep i topao šal. Jer sa samo 21 milijardom eura iz europskih lonaca Jean-Claude Juncker želi stvoriti petnaest puta veće investicije, dakle u vrijednosti od više od 300 milijardi eura. I to tako što bi privukao privatne investitore.

Europska unija gotovo nema vlastitog novca

Svako privatno kućanstvo to mora podsjećati na magiju, a čak i zagovaratelji toga plana priznaju da je taj cilj vrlo ambiciozan. Oduševljenje se, dakle, kreće u granicama. Problem predsjednika Europske komisije je pritom, međutim, što uopće nema više novca za pokloniti: novca iz Bruxellesa s kojim se u prošlosti financiralo na tisuće nepotrebnih kilometara autocesta, mostova koji vode nikamo i zračnih luka za nikoga, prije svega u južnoj Europi. A u principu je i dobro što je tako.

Jer iz nužde se, kako se zna, rađaju nove ideje. A financijski gledano, Juncker za već planiranu, vrlo skromnu osnovnu opremu njegovog fonda, mora skupljati ostatke ostataka. Jer zemlje članice mu u njegovom višegodišnjem proračunu do 2020. jednostavno nisu odobrile dodatni novac. Ali to je uobičajena igra prebacivanja odgovornosti u Bruxellesu i izrugivanja Komisiji zbog njezinog "abrakadabra investicijskog paketa čudesnog umnožavanja novca", iako se prije toga utvrdilo da Komisija nema više novca u blagajni.

Zemlje članice škrtare prema Bruxellesu

Europska unija treba velikodušno trpati milijarde u osakaćene europske ekonomije? Tko to želi mora joj onda novac i odobriti! Kad ljevičari u Europskom parlamentu, dakle, zahtijevaju svjež novac i opetovano se žale na politiku štednje kojom dominira Njemačka, onda su u određenom smislu u pravu. Njemačka kancelarka Angela Merkel je također bila jedna od onih koji su se borili protiv povećavanja proračuna EU-a. Pored toga kritičari mogu zahvaliti i britanskom premijeru Davidu Cameronu: on čak ne želi platiti ni svoje doprinose iz prošlosti.

Daljnji prigovor protiv planova Jean-Claudea Junckera glasi: Zašto jednostavno iz EU-proračuna ne uzme pogrešno utrošena sredstva, na primjer krivo usmjerene subvencije za energetiku ili nekorisna sredstva pomoći iz agrarnog proračuna, i time na taj način ušteđene milijarde pretvori u jedan pravi veliki investicijski paket? Tko tako govori ili ne zna kako Europa funkcionira ili jednostavno polemizira. Svaki euro iz tih lonaca je dodijeljen u okviru teških borbi zemalja članica. Nemoguće je odatle se poslužiti novcem - Pariz, Rim ili Madrid bi se glasno usprotivili. Jer, jedna stvar je jasna: novac EU-a dolazi iz zemalja članica. Ako one ništa ne daju, onda i nema ničega. Junckera sad za to kritizirati je stoga nepošteno.

Junckerovi prijedlozi su kreativni

I konačno: Što ustvari smeta tomu da se malo kreativno razmišlja? U oskudnim vremenima morate imati ideje, na primjer stručnjake Europske investicijske banke odrediti kontrolorima novih projekata koji bi trebali pogurati konjunkturu u zemljama članicama. Oni se moraju pobrinuti za to da se ne ulaže više u beton kao prije, već u projekte budućnosti na području znanstvenih istraživanja, obrazovanja i održivog razvoja. To bi moglo bolje funkcionirati nego odrađivati popis želja zemalja članica. A činjenica da bi EU-države pritom trebale same osigurati dio uloženog novca bi mogla privući institucionalne ulagače poput mirovinskih fondova, koji moraju biti oprezni kad su u pitanju rizici.

Istovremeno su ostvarenje i propast briselskog plana povezani s reformskom spremnošću zemalja članica. Upravo u Francuskoj i Italiji su već odavno poznata zla pretjeranog reguliranja i okorjelih radnih tržišta. Investitori će samo onda doći ako zemlje konačno nešto poduzmu protiv toga. I tako čak i skromni uspjeh tog investicijskog paketa ovisi o tome da vlade u Europi budu i željele njegov uspjeh. Moraju aktivno raditi na tome da od gomile neiskorištenoga kapitala na međunarodnim financijskim tržištima konačno nešto i kod njih završi. Jer Europska komisija doista ne može čarati. Njezin predsjednik Jean-Claude Juncker se u najboljem slučaju makar može praviti kao da mu to može poći za rukom.