Juratović: "Opasna godina za Zapadni Balkan"

Njemački političar socijaldemokrata hrvatskog porijekla Josip Juratović je zastupnik Bundestaga i član njegovog Vanjskopolitičkog povjerenstva. Ono je zasjedalo ove srijede (25.1.) na kojem je bilo riječi i o području Zapadnog Balkana, osobito obzirom na jačanje nacionalističkih napetosti.

DW: Gospodine Juratoviću, kako je općenito ocijenjena situacija na Zapadnom Balkanu?

Juratović: Trenutno se stanje ocjenjuje kao zabrinjavajuće. Proslava Dana Republike Srpske 9. siječnja u Banja Luci se vidi kao protivna odredbama Daytonskog sporazuma i zabrinjavajuća po mir u Bosni i Hercegovini. Na drugoj se strani razgovaralo o vlaku koji je iz Beograda išao prema Kosovu. Tu je veliko pitanje kako se ponašati prema Srbiji, jer je u toj zemlji teško procijeniti kojim putem ona ide: je li to put Nikolića ili put Vučića, koji nam govori da ide u pravcu Europske unije i da će učiniti sve što je u njegovoj moći kako bi do toga što prije došlo. 

U posljednje se vrijeme ponovo pojačavaju napetosti između Srbije i Kosova, ali i između Srbije i BiH odnosno Srbije i Hrvatske. Koju ulogu u tome ima Beograd?

Svi tu igraju neku ulogu, pogotovo što se sada tu radi o predizbornoj kampanji. To i jest jedan od problema regije: mi stalno negdje imamo neke izbore. Nedavno su bili u Hrvatskoj i u BiH, a uskoro će biti u Srbiji. U svim tim zemljama, u kojima političke stranke nemaju za ponuditi ništa konstruktivno, ide se na stvaranje napetosti, a preko njih se već decenijama dobivaju izbori. Mislim i nadam se da se tu sada radi samo o toj predizbornoj klimi koja će se nakon izbora promijeniti. Nadam se da ćemo tada moći ponovo raditi na pitanju ulaska Srbije u Europsku uniju te na rješavanju pitanja BiH kojoj isto tako treba omogućiti da na zaseban način uđe u EU.

Vi se dakle ne bojite realnog jačanja nacionalizma u regiji?

Moje je iskustvo da nacionalizam uvijek jača kada predstoje izbori. Nadam se da su na kraju međutim ipak svi svjesni toga da ne bi smjeli pretjerati. Meni se čini da ljudi u cijeloj regiji ne žele više eskalaciju, da se plaše rata. Zasebno je međutim pitanje kako će se razvijati globalna situacija. Mi ne znamo kako će se ubuduće postaviti SAD, ne znamo koju će politiku voditi Rusija, pa ni Turska, i to u situaciji kada EU nije toliko stabilna koliko bi trebala biti. Tu uvijek postoji opasnost da Zapadni Balkan ponovno postane poligon tuđih  interesa. U tom bi slučaju to bila sasvim drugačija situacija. 

Značili to da bi ta nova konstelacija na svjetskoj političkoj sceni mogla dovesti i do novih preslagivanja na području Zapadnog Balkana? 

Mislim da je to velika i realna opasnost. Presudno je pitanje da li će se u ovoj za Europsku uniju vrlo važnoj godini, kada se održavaju izbori i u Njemačkoj i u Francuskoj, prevladati demokratske snage, koje bi bile jamac stabilnosti. Ukoliko to uspije, onda je i opasnost od destabilizacije Balkana manja. Jer ako dođe do nekog nadmetanja velikih sila, onda se kao pozornica uvijek traže nestabilnija i društveno slabija područja, a to je nažalost slučaj sa svim zemljama Zapadnog Balkana.  

Što bi u tom slučaju mogla i trebala učiniti EU?

Ja se zalažem za to da se prije svega uredi odnos prema Srbiji. Srbija vjerojatno snosi najveći teret odgovornosti za zbivanja proteklih 20 - 30 godina na tom području, ali nije jedina. Nacionalizmi su prisutni u cijeloj regiji i oni su jedni druge poticali i podržavali. Sada je potrebno kroz dijalog pronaći način prevladavanja povijesti. Tu mislim da kao primjer može poslužiti europska povijest nakon Prvog svjetskog rata. Tada je Njemačka ostala izolirana kao gubitnica rata i kriva za sve, na stupu srama, mada su svi bili spremni za taj rat i samo su čekali da netko počne. Tada je, za vrijeme Weimarske Republike, došlo do kraha demokracije u Njemačkoj i ona je krenula putem revanšizma i diktature. I ja se upravo tako nečega bojim na Zapadnom Balkanu. Bojim se da bi neke strukture, možda ohrabrene aktualnom međunarodnom situacijom, mogle pokušati krenuti putem revanšizma. To bi bilo pogubno  za cijelu regiju.

Zbog toga je potrebno hitno pomoći zdravim, demokratskim snagama u Srbiji, a i u svim ostalim zemljama u susjedstvu. To znači da ono što je obećano, a to je europska perspektiva, ne može biti odgađano u nedogled. To bi naime na kraju moglo dovesti do toga da svi budu na gubitku: i regija i EU. Moj je prijedlog da se sa Srbijom krene u intenziviranje dijaloga, normalizaciju odnosa i ubrzanje procesa ulaska Srbije u EU. Ta zemlja ima 15 pregovaračkih poglavlja koje bi odmah mogla otvoriti. U toku tog procesa će se jačati demokratske strukture i dolaziti će nove političke i društvene snage koje će normalizirati i demokratizirati društvo. Nešto slično onome što se desilo u Hrvatskoj. 

Vi se zalažete za jačanje dijaloga sa Srbijom i njeno brže približavanje Europskoj uniji. Međutim u zadnje vrijeme je Hrvatska, kao članica Unije, počela otežavati taj proces. Kako Vi na to gledate?

 Moja je pozicija tu vrlo jasna: ja smatram da to nije dopustivo. Zemlja koja se nalazi u EU se ne bi smjela tako ponašati. To je pogrešno. Ja nisam protiv toga da se djeci hrvatske manjine u Vojvodini daju na raspolaganje školski udžbenici na hrvatskom jeziku. Ali ne može jedna zemlja blokirati daljnji razvoj cjelokupne EU. To je bio slučaj na Cipru, to je slučaj Grčke s Makedonijom, i sada Hrvatske sa Srbijom. To je po mom mišljenju nedopustivo I ja tu očekujem više ozbiljnosti od Hrvatske. Otvaranje poglavlja je davanje šanse, a zatvaranje je sasvim druga priča. Onda se može tražiti da se ispune svi uvjeti, a ne nekoga ucjenjivati već pri otvaranju poglavlja. 

No što se tiče Hrvatske i Srbije još je nešto vrlo važno: one su obje potpisnice Daytonskog sporazuma i kao takve su se obavezale da utječu na održavanje mira i stabilnosti u BiH. Obje ove zemlje s jedne strane govore o BiH kao nezavisnoj zemlji, ali s druge strane kažu: naš narod se nema čega plašiti. To je tipična balkanska politika, jedno se govori prema vam a drugo prema unutra.  Obje ove zemlje bi se ozbiljnije trebale postaviti prema BiH. Srbija bi se trebala distancirati od Dodika i trebala bi objasniti Srbima u BiH da je to njihova zemlja, a isto bi to trebala i Hrvatska objasniti bosanskim Hrvatima. A i jedni i drugi bi trebali sve učiniti, da se umjereni Bošnjaci osjećaju sigurnima. Jer u situaciji u kojoj Hrvatska podržava svoje nacionaliste, a Srbija svoje, razumljivo je da će se Bošnjaci okrenuti prema Turskoj.