Kad roditelji djeci ukradu Božić

Dječji dom „I. G. Kovačić“ jedan je od četiri zagrebačka doma za nezbrinutu djecu. Nalazi se u istoimenoj ulici nekoliko stotina metara iznad Britanskog trga. S djecom u dobi od 14 do 18 godina radi 12 stručnih djelatnika, od psihologa do odgajatelja. Djeca pohađaju osnovne i srednje škole, vrijeme provode s vršnjacima i maštaju o životu u krugu obitelji. Za jedne mašta postane stvarnost, za druge ostaje samo san.

Djeca u domu ponekad ostaju godinu-dvije, ponekad više. Pravila nema, ali je cilj vratiti ih onamo gdje im je mjesto – u obitelj. Ravnatelj doma Stipe Babić tvrdi kako siromaštvo i besparica nisu razlog da roditelji napuštaju djecu, već je to posljedica isključivo obiteljskog okruženja koje je postalo nesnošljivo za dijete. Takvo što događa se zbog narušenih obiteljskih odnosa čemu, u pravilu, kumuje alkoholizam, ovisnost, nebriga ili u najgorem slučaju zlostavljanje djeteta.

Božić kao kod kuće

Mladi stanari dječjeg doma povremeno posjećuju roditelje, a ponekad roditelji posjećuju njih. Jedan dio u obitelj odlazi preko vikenda, za školske praznike ili blagdane poput ovog koji upravo kuca na vrata. Za one koji se nemaju gdje vratiti Dom je priredio slavlje - koliko mogućnosti dopuštaju. Kolači se peku, u predvorju doma nalazi se već okićen bor, još jedino nedostaju darovi i Djed Mraz koji već tradicionalno obilazi djecu, doduše ne na saonicama, već na četiri ili dva kotača, priča ravnatelj Babić. Prema već uhodanoj praksi djecu će na Badnjak posjetiti bajkeri iz Zaprešića prerušeni u djeci omiljenog djedicu. Kako to biva, neće doći praznih ruku, već ruku punih poklona.

Martinu život nije mazio

Unatoč trudu i naporu djelatnika doma, Božić nije isti kao u obitelji, priča Martina. Ova 17-godišnja djevojka topli dom napustila je zbog neslaganja u obitelji. „Oni se stvarno potrude da bude lijepo, ali mislim da to nije isto. Osjećaš se sam jer nisi kraj svojih, nije lijepo u domu dočekati Božić.“ Martina ove godine Božić ipak neće provesti u domu, već s maćehom u Sesvetama koju redovito posjećuje. Obitelj je napustila s 14 godina, zajedno s nekoliko godina mlađim bratom. Drugu obitelj pronašli su u zagrebačkom domu I. G. Kovačić. Život bez roditelja lakše podnosi jer, kako kaže, brat je uz nju i uvijek pri ruci ima nekog svog.

Prijatelji za cijeli život

Isprva joj je trebalo neko vrijeme da se privikne na život bez obitelji, ali odlazak će joj jednog dana teško pasti. „Tu sam stekla puno prijatelja, nekoliko njih za koje vjerujem da će mi ostati prijatelji do kraja života.“U domu joj najviše nedostaju trenuci mira i privatnosti jer sobu dijeli s još četiri djevojke. Knjige se može prihvatiti tek kad ostali odu na spavanje.

Vratimo se njezinoj obiteljskoj priči. Stvari su krenule nizbrdo kad joj se otac razveo. Nakon razvoda Martina i brat nastavili su živjeti s ocem koji je potom pronašao drugu ljubav, a Martina i brat s maćehom nisu uspjeli pronaći zajednički jezik. Svađe i razmirice postale su njihova svakodnevica, priča Martina. „Nisam tu zbog financijskih razloga, već zbog toga što moja maćeha nije imala vremena za mene i brata. Radila je kao direktorica i uvijek je bila negdje, a mi bismo ostali sami. Mama je na Braču i ne može se brinuti o nama, ali smo preko ljeta uvijek kod nje.“ Otac joj je zbog teške bolesti umro prije tri godine.

Martina se rado prisjeća trenutka kad je tek došla u dom. Dok je to jutro doručkovala, prijateljica joj je rekla da ju pred vratima čeka majka. Martina nije mogla vjerovati, ali ni skriti suze radosnice.

Ne boji se budućnosti

Kad štićenici doma navrše 18 godina preostaje im nekoliko mogućnosti. Odlazak u stambenu zajednicu na zagrebačkom Borovju, povratak u obitelj ili nešto treće. Martina u domu namjerava ostati još samo jednu godinu. Potom će se preseliti u stambenu zajednicu gdje borave štićenici koji nakon punoljetnosti nisu uspjeli pronaći krov nad glavom. Martina se ne boji budućnosti. Želi završiti srednju trgovački školu, upisati ekonomski fakultet, učiti i dobiti diplomu. Vidi se u marketingu ili menadžmentu.

Ravnatelj Babić može se nazvati veteranom u poslu kojim se bavi. Kako kaže, najteže ga pogađa kad u dom dođe novo dijete lišeno obiteljske brige i ljubavi, a najviše ga veseli kad svoje štićenike vidi kao odrasle i uspješne ljude. Ne sumnja da će i Martina postati jedna od njih.

Autor: Goran Prokopec

Odg. urednik: Anto Janković