Kako je homofobija stigla na istok Europe
13. veljače 2021
Pogotovo nacionalistički političari u istočnoeuropskim zemljama, koji svoj vlastiti narod vole hvaliti kao tolerantni pandan „razvratnom” i misionarskom Zapad, sad ofenzivno zastupaju maksimalnu nesnošljivost. „Budi netolerantan, budi normalan!” Ta poruka se nalazi na plakatima jedne ekstremno desne stranke u Bugarskoj. Ni najveći mrzitelji homoseksualaca ne bi to tako brutalno formulirali. Pa tko će sam za sebe reći da je – netolerantan? Ali stranka je time pogodila „žicu”.
Netolerancija nije neka istočnjačka karakteristika. A pogotovo to nije homofobija. Što se tiče seksualne orijentacije u istočnoj je Europi tradicionalno vladalo više tolerancije nego u Njemačkoj ili Velikoj Britaniji. Veliki skandali vezani uz „blud među muškarcima” inscenirani su upravo u zapadnim zemljama: u Engleskoj su to bile afere vezane uz Oscara Wildea, a u 50-im godinama i afere Petera Wildeblooda.
U Njemačkoj se još u carsko doba u središtu jedne takve priče našao knez zu Eulenburg, tijekom nacističke diktature SA-čelnik Röhm, a spomenimo još i generala Bundeswehra Kießlinga, jedna epizoda ih 80-ih godina.
U istočnoj Europi ova tema nikada nije bila pretjerano važna. Kazni za seks među muškarcima nije uopće bilo u Poljskoj, koja je 1918. postala neovisna – baš kao ni u Francuskoj ili Italiji. U Sovjetskom Savezu su se po tom pitanju razlikovali stavovi staljinista i nacional-boljševika od pozicija reformatora i revolucionara. Za vrijeme Lenjina kazne su bile ukinute – a kad je došao Staljin, one su ponovno uvedene.
Čehoslovački komunisti su već 1950. namjeravali dekriminalizirati homoseksualnost, ali su se na koncu morali povinuti vetu iz Moskve. Već 1957. je ukinuta kazna za seks među odraslim muškarcima u DDR-u, 1961. u Mađarskoj, a godinu dana kasnije i u Čehoslovačkoj. U Velikoj Britaniji se to dogodilo tek 1967. U Saveznoj Republici Njemačkoj 1969. A u Austriji 1971.
Granica u Europi
Ako je na europskom kontinentu ikada postojala neka „granica” po pitanju seksualne tolerancije, onda je ta granica dijelila tolerantniji istok i jugozapada od netolerantnog sjeverozapada. Čak ni nakon pada željezne zavjese i brojnim promjenama, odnosno prevratima, ova tema na početku nije izazivala neku posebno veliku pažnju.
Kada je EU 2000. zabranio diskriminaciju homoseksualaca na radnom mjestu, u katoličkoj Poljskoj, u kojoj je tada na vlasti bio (protestantski) vjernik Jerzy Buzek, čulo se negodovanje. Ali valja podsjetiti da su konzervativci posvuda u Europi pružali otpor tim pravilima, Poljska tu nije bila nikakva iznimka.
I onda se spor oko ravnopravnosti gayeva i lezbijski, oko registriranih partnerskih odnosa i istospolnih brakova pretvorio u istočno-zapadni sukob s visokim potencijalnom mobiliziranja „snaga”. Bio je prvi takav „Kulturkampf” od 1989.
Paradoksalno je da su upravo političke konotacije ovu temu učinile „seksi”, a ne obratno. Pop-kultura se njome pozabavila kritički ili na ironičan način. U Rusiji se ženski duet „t.A.T.u.“ poigravao homo-asocijacijama, u Srbiji je pjevačica Marija Šerifović tako pobijedila na natjecanju za pjesmu Eurovizije i postala nacionalna ikona. Nešto malo kasnije ta je zemlja u kojoj vlada autoritarni predsjednik dobio čak i šeficu vlade koja je – lezbijka.
Za Srbiju je to bila dobra prilika za demonstriranje ambivalentnosti: na jednoj strani se „instaliranjem“ jedne lezbijke pokazalo koliko je zemlja otvorena, a da se time na drugoj strani ne naljuti baš previše patrijarhalnu desnicu koja njeguje kult snažnih muškaraca. Ali ima napetosti. Kafići u kojima se okuplja gay-scena moraju se „skrivati“, udruženja homoseksualaca i aktivisti za poštivanje ljudskih prava posvuda se u regiji bore za to da se u što više gradova omogući održavanje gay-pride povorki. Svaka parada koja se održi usprkos napadima smatra se pobjedom.
A tamo gdje je „outing“ posebno težak ili čak opasan, kao u neki balkanskim zemljama, na početku kolone marširaju ponekad zapadni političari ili diplomati – i time ustvari nesvjesno samo podržavaju tezu da homoseksualnost dolazi sa zapada, odnosno da je to nešto „strano“ domaćem narodu.
O čemu se tu radi? Argumente se u tom sporu ni ne koristi. „Što se tu navodi: opstanak naroda, demoraliziranje vojske, ugrožavanje braka, to su samo racionaliziranja“, kaže berlinski seksolog Martin Dannecker. Zbog homoseksualnih vjenčanja, brak kao institucija dobiva na težini, kaže on.
Dannecker homofobiju, pa i aktualnu istočnjačku, tumači psihološki. Iza nesnošljivosti prema homoseksualcima nalazi se ustvari „sumnja oko koherentnosti vrijednosti“. U nesigurnim vremenima „priroda“ nudi barem čvrste, nepokolebljive izvjesnosti – barem se to tako čini. A kako bi se slaboj, nesigurnoj državi dao barem kakav-takav autoritet, državu i obitelj se navodi u istom dahu.
„Prirodna" norma
U stvarnosti se „prirodnu“ normu, na koju se poziva, smatra ipak krhkom. To se već vidi i po tome da se stalno, a kako bi se „udovoljilo“ prirodi, mora biti – discipliniran, držati se pravila. Homoseksualci i druge seksualne manjine očito nisu tako disciplinirani, tvrdi se. Ali zašto se uopće mora biti tako discipliniran, kad je to pravo, prirodno ponašanje samo po sebi – razumljivo?
To je ta kontradikcija koju ne može izbjeći nitko tko se bori za tradicionalnu ulogu spolova i protiv „protunaravne“ seksualnosti: ako priroda sve čvrsto propisuje, kao što tvrde homofobi, zar ne bi onda sve to što se tiče gay pridea, „homoseksualne propagande“ i sličnih stvari trebali promatrati sasvim opušteno?
Homoseksualce se, kaže Dannecker, mrzi zato "što oni simboliziraju pasivnost". Mnogi ljudi na istoku Europe, i to ne samo osobno, iskusili su kako to izgleda kad ih se „osudi“ na pasivnost. Cijela nacija, s kojom se identificira, dijelu tu sudbinu. Njih se podučava, gnjavi, čini pasivnim primateljem u odnosu na zapad koji se inscenira kao onaj koji daje, koji je zanimljiviji, uzbudljiviji. Jednom riječju – čini ga se ženom.
Homoseksualci dozvoljavaju „da se s njima nešto radi“, to raspiruje mržnju. „Oni tako izdaju naš ceh“, tako to opisuje Dannecker. Osim toga, mnogi ljudi pad u socijalnoj hijerarhiji doživljavaju kao gubitak potencije.
Dannecker uočava razlike između istoka i zapada ne samo po pitanju homofobnog vala nakon 2000., već i u načinu na koji se odnosi prema homoseksualnosti. Na zapadu, konkretno u Engleskoj i Njemačkoj, nakon jedne poduže faze problematiziranja dogodilo se svojevrsno „negativno prosvjetiteljstvo”.
Umjesto da se homoseksualnost i dalje osuđuje kao neki grijeh, dugo vremena se pokušalo psihopatologizirati homoseksualnost, objasniti je kao duševnu zbrkanost ili čak kao neurozu. Htjelo se, tipično zapadnjački, pronaći „razloge” zašto je netko homoseksualac, kaže Dannecker. Ali nije se ništa pronašlo. I tako je preostao posljednji izlaz – homoseksualnost je prihvaćena.
Iritacije zbog parada
Na istoku pak, pogotovo u Rusiji, tamo gdje djelo u pravoslavnoj tradiciji rangira ispred „unutarnje motivacije“, nije se radilo o tome što netko osjeća, već o onome što netko – čini. Zato su veći dijelovi javnosti i reagirali još agresivnije na demonstrativne, ekshibicionističke i elemente dijeljenja lekcija od strane pokreta koji se borio za prava LGBT-a.
Čak je i sociolog Igor Kon, zasluženi borac za priznavanje homoseksualaca u Rusiji, uočio određene iritacije zbog gay parada: „Neki su se tada prisjetili studentskih propagandnih trupa iz bivšeg Sovjetskog Saveza, koji su radnike u kolhozima trebali naučiti kako se obavlja berba“.
O toleranciji se počelo podučavati i učiti, a homoseksualci su, slično kao i na zapadnjačkim paradama, postali ikone – doduše heretičke vražje ikone. Sudeći po tome, nema baš razloga za optimizam kad se radi o tome hoće li oni ubuduće biti prihvaćeni u društvu ili ne.