Kako je Put svile dobio ime

Bio je to veliki uspjeh Amerikanca kad su 1854. sklopili trgovački ugovor s japanskim carstvom, koje se dotad svjesno i stoljećima izoliralo od ostatka svijeta. Kao reakcija na taj ugovor pruska je vlada 1860. poslala ekspediciju u istočnu Aziju, koja je trebala sklopiti ugovore s Japanom, Kinom i Tajlandom. Nijemci su strahovali da bi mogli zaostati u globalnoj trgovačkoj utrci. Među sudionicima ekspedicije je bio i jedan mladi geolog i geograf imenom Ferdinand von Richthofen, koji će tek kasnije postati poznat.

Na daleki put u Aziju

Richthofen je rođen 1833. u gornjo-šleskom Carlsruheu, današnjem Pokóju u Poljskoj. Godinama fasciniran geologijom, studirao je tu znanstvenu granu na Sveučilištu u Berlinu. Ubrzo zatim je i krenuo tamo gdje su se, prema njegovom mišljenju, još mogla napraviti otkrića - u istočnoj Aziji. Pruska ekspedicija u istočnu Aziju od 1860. mu je pritom došla kao na dlanu. Kao član ekspedicije je ploveći morem proveo tjedne, uz povremene izlete radi istraživanja na kopnu na Formozi (portugalski naziv za Tajvan), Molučkim otocima, na Filipinima i na Javi. 1861. su na koncu članovi pruske ekspedicije iz Bangkoka krenuli kući - ali ne i Ferdinand von Richthofen.

On je imao druge planove: htio se jednom drugom rutom vratiti kući - preko Sibira. Taj odvažni plan međutim nije mogao provesti u djelo, jer su na planiranoj ruti izbile pobune, koje bi onemogućile njegovo prolazak tim područjem. Umjesto toga Richthofen se uputio u sasvim drugom smjeru - u Kaliforniju. U "Novom svijetu" je boravio od 1862. do 1868., no nakon toga su ga počela privlačiti druga odredišta. U razgovoru s jednim kolegom je Richthofen pronašao svoju misiju: istraživanje Kine. Ta zemlja je bila, prema njegovom mišljenju, najmanje istražena u civiliziranom svijetu.

S velikom motivacijom Richthofen je započeo ekspediciju, koja će ga na koncu učiniti poznatim u cijelom svijetu. Između 1868. i 1872. je u sedam putovanja proputovao 13 od ukupno 18 provincija tog golemog carstva. U to vrijeme je to bila velika i opasna pustolovina, jer su Kinu tresle pobune, a strance se u najboljem slučaju smatralo egzotičnima, ali ih se često i smatralo neprijateljima. Pritom Richthofen nije vlado niti jednim lokalnim jezikom.

No usprkos tomu ovaj znanstvenik je uspio tih godina revolucionirati znanje Europljana o Kini. Marljivo je zapisivao sve što mu je na putovanjima upadalo u oči. Od tibetanske planinske regije na zapadu do trgovačke metropole Šangaja na istoku, od Mongolije na sjeveru pa sve do krajnjeg juga, Richthofen je podrobno studirao Kinu. Planinske lance i nizine kartografski obuhvaća, ali zapisuje i djelovanje vjetra i uopće vremenskih uvjeta na tlo.

Igralište kolonijalnih sila

Biljkama i životinjama je posvetio malo pozornosti, više su ga zanimali ljudi i njihova kultura. "Uvijek s dobrom dugom olovkom, prikačenom na uzici i svezanoj oko vrata", kako je naveo u priručniku za ekspedicije, prošao je kroz gotovo cijelu Kinu. Čak i po najvećim vrućinama, ništa ga nije spriječilo da ide dalje. Richthofen je bio naime taj koji je drevnom trgovačkom putu između Kine i Europe konačno dao ime: Put svile ili Svileni put. Taj geograf je međutim imao još jedan istraživački zadatak. Trebao je istražiti koja rudna blaga krije Kina i kako bi ih se moglo iskoristiti.

Dvanaest godina je trajalo dugo putovanje Richthofena. Tek 1872. se vratio u Prusku. Rijetko tko je u to doba, osim možda poznati znanstvenik Alexander von Humboldt, istražio više "bijelih mrlja" na zemljopisnoj karti nego on. Kod kuće su ga zbog toga čekale slava i ugled. U dalekoj Kini je tada čak jedna planina - današnji Ćilian Šan - bila prozvana po njemu. Marljivo se zatim, u skladu s tadašnjom njemačkom politikom - zalagao za proširenje njemačkog kolonijalnog posjeda u Kini. Za staru Kinu su ekspedicije Richthofena međutim bile početak kraja. To golemo carstvo je sve više postajalo igralište kolonijalnih sila, kojima je u interesu bilo jedino gospodarsko izrabljivanje.