Katastrofa u Černobilu - i šutnja komunističkih režima

Kraj travnja 1986. godine. Čudni prizor na jednom bulevaru u središtu rumunjskog glavnog grada Bukurešta: jedna neobično duga kolona crnih državnih limuzina čeka ispred zgrade jednog ministarstva. Automobili redom ulaze, nakon nekoliko minuta ponovno izlaze i nestaju.

Stajanje u repovima za hranu ili gorivo je u to vrijeme bio sastavni dio sive svakodnevice rumunjskog stanovništva. Ali ovaj novi, dotad nepoznati red na bukureštanskom raskošnom Bulevaru pobjede ima i nešto jezivo. Učenici jedne gimnazije u susjedstvu otkrivaju tajnu: jedan od vozača iz kolone priznaje da za čelništvo države i Komunističke partije iz dubokog bunara u dvorištu ministarstva grabi čistu vodu i puni u plastične kanistre jer je voda iz vodovoda, kaže, radioaktivno zagađena. Službenih informacija o pojačanom radioaktivnom zračenju i razlozima u tom trenutku još nema.

Radioaktivni kiša

26. travnja 1986. u jedan sat i 23 minute iza ponoći je eksplodirao nuklearni reaktor u atomskoj centrali u ukrajinskom Černobilu. Ta nesreća je imala goleme posljedice za okoliš, ne samo u dijelovima tadašnjeg Sovjetskog Saveza, već i u sjevernoj, središnjoj i jugoistočnoj Europi.

Radioaktivni oblak iznad Černobila se brzo proširio u smjeru Bjelorusije i Rusije. Dva dana kasnije se nalazio već nad Skandinavijom, Poljskom, DDR-om i južnim dijelovima Savezne Republike Njemačke. Kontaminirana kiša je padala i na područja Rumunjske i Bugarske. Radioaktivni oblaci su se u roku od nekoliko dana proširili nad čitavom sjevernom Zemljinom hemisferom.

STASI uljepšava posljedica

"Držati sve pod nadzorom" je bila i zapovijed DDR-ovih sigurnosnih službi kad su tek tri dana nakon katastrofe od svojih sovjetskih kolega dobili prve informacije. U međuvremenu su mnogi stanovnici DDR-a već bili saznali što se desilo preko zapadnih radijskih i televizijskih postaja. Državne socijalističke postaje su objavljivale samo informacije o katastrofi koje je tajna policija STASI uljepšavala. Tako je partijsko i državno vodstvo htjelo zataškati ne samo stvarno stanje katastrofe, već spriječiti i posljedice po gospodarstvo.

Černobil je stvorio duboki jaz između stanovništva bivših komunističkih "bratskih zemalja". To je zaključak stručnjaka koji su se okupili na jednoj manifestaciji u Berlinu na temu "Velika nuklearna katastrofa i STASI". Ta katastrofa je osobito pokazala kako diktatura i njena tajna policija reagira na svojevrsni "antropološki šok".

Zagađena hrana

Obzirom da čelništvo Istočne Njemačke nije željelo objaviti rezultate mjerenja moguće radioaktivne kontaminacije povrća i mlijeka te proizvode više nije bilo moguće slati u izvoz nego se prodavalo domaćem stanovništvu."Nikad nije bilo toliko puno hrane na policama trgovina", sjećaju se svjedoci vremena. Zagađeni prehrambeni proizvodi su tada slani i u školske kuhinje, svjedoči fizičar i bivši borac za građanska prava u DDR-u Sebastian Pflugbeil. Đaci čiji su roditelji na zapadnim medijima gledali vijesti su svojoj djeci rekli da je ta hrana možda radioaktivna pa ti mališani to nisu niti jeli. I to na veliku radost neobaviještenih koji su odjednom smjeli pojesti dvije, tri porcije. Službeno, DDR je ustrajao u tvrdnji kako "nikad nije bilo opasnosti po zdravlje stanovništva", kaže Pflugbeil.

Slična politika je vođena i u drugim socijalističkim zemljama. U Bugarskoj je danima nakon katastrofe na snazi bio embargo na objavljivanje informacija. Pareskeva Ninova, liječnica i profesorica koja je tada bila odgovorna za sve dječje bolnice u Bugarskoj svjedoči o tajnim uputama glavnim liječnicima neka djeci ne dijele u bolnicama svježe mlijeko i neka ne jedu salatu - tako su izgledale prve zaštitne mjere protiv povećane radioaktivnosti. Ali javnost na početku nije bila obaviještena o ničemu. Čak i prvosvibanjske povorke u Sofiji su održavane dok je padala radioaktivna kiša.

Praznik rada uz radioaktivnu kišu

I u drugim zemljama je potrajalo dok nisu stigla neka upozorenja. U Rumunjskoj su ljudi Praznik rada proveli pod vedrim nebom u već kontaminiranom zelenilu. Tek nakon proslave je rumunjski diktator Ceausescu sazvao partijsko vodstvo i zaključio da stanovništvo treba informirati "samo o najnužnijem".

Mnogi su i u socijalističkim zemljama već čuli za katastrofu putem zapadnih postaja poput Deutsche Wellea ili Radija Slobodna Europa i Deutsche, ali je malo tko mogao procijeniti stvarne razmjere opasnosti. Tek 2. svibnja je u Rumunjskoj objavljena službena preporuka da se voće i povrće temeljito opere i da djeca ostanu u zatvorenim prostorima. U vrtićima i školama u čitavom Istočnom bloku su početkom svibnja dijeljene tablete ili sokovi joda protiv radioaktivnog zračenja.

Koliko je bilo žrtava?

Sve do danas nema pouzdanih podataka o broju žrtava niti zdravstvenim posljedicama Černobilske katastrofe. "Istrage o tome su prilično nepotpune", tvrdi Sebastian Pflugbeil. U prvim godinama nakon nesreće je bilo zabranjeno voditi evidenciju o žrtvama, razini izložene radijacije i mogućim tipičnim oboljenjima. "Nema nikakvih pouzdanih podataka, brojke su manipulirane", objašnjava fizičar Pflugbeil. Svjetska zdravstvena organizacije (WHO) procjenjuje kako je bilo oko 8.000 smrtnih slučajeva od čega je polovica žrtava stradala kasnije od posljedica zračenja.