Kič, a ne savršena umjetnost

Bizarno, apstraktno, izobličeno - toga na "Velikoj izložbi njemačke umjetnosti" (Große Deutsche Kunstausstellung) nije bilo. To je bilo "prognano" iz umjetnosti Hitlerove Njemačke. Djela majstora moderne Otta Dixa, Ernsta Barlacha, Franza Marca, Karla Schmidt-Rottluffa ili Oskara Schlemmera bila su ubrzo nakon dolaska nacionalsocijalista na vlast proglašena "izopačenima" i na ruglo izvrgnuta (ne)slavnom izložbom pod naslovom "Izopačena umjetnost" postavljenom prvi put u srpnju 1937. u Münchenu. Paralelno je postavljena i prva "Velika izložba njemačke umjetnosti" koja je, prema tekstu u katalogu, trebala posjetitelju pokazati "samo najsavršenije, najzaokruženije i najbolje što njemačka umjetnost može iznjedriti".

Zaboravljeni u podrumu minhenskog instituta

Serija tih nacionalsocijalističkih izložbi detaljno je dokumentirana sve do 1944. godine, a ta fotodokumentacija je nakon rata pala u zaborav i desetljećima trunula u minhenskom Središnjem institutu za povijest umjetnosti (ZIK). "Nije se znalo da ti albumi postoje, smatralo se nemogućim postojanje takve foto-dokumentacije", objašnjava Christian Fuhrmeister iz ZIK-a i upućuje da je ona prvi put otkrivena tek 2004. godine. Vrlo brzo su on i njegovi kolege shvatili o čemu se radi pa su odlučili krenuti u projekt istraživanja pronađenog materijala.

Do danas monumentalne plastike žena i muškaraca u herojskoj maniri Arna Brekera slove kao pojam nacionalsocijalističke estetike. Nakon početka Drugog svjetskog rata na izložbama su se često mogle vidjeti i slike stupajućih vojnika, objašnjava Christian Fuhrmeister, ali dodaje: "Bilo je takvih radova, no radilo se o deset do 30 slika od 1.800. Većina se pak bavila temama tipičnima za malograđanski ukus društva krajem 19. stoljeća." A u to su pripadali prije svega pejzaži, mrtva priroda i slike životinja.

Pored njih, objašnjava dalje Fuhrmeister, stajale su u velikim prostorijama brojne vitrine s malim figurama, dječjim glavama i vučjacima od porculana kao i drugi objekti koji se danas smatraju šundom, kičom i trashom.

Najveći kupac - sam Hitler

Izložbeni eksponati su bili i na prodaju, ali najveći i najčešći kupci bili su pripadnici "smeđe elite". "Sam Hitler je bio daleko najveći kupac i potrošio je na djela suvremene umjetnosti s izložbe sedam milijuna tadašnjih maraka", kaže Christian Fuhrmeister. One su se doista mogle sviđati nekadašnjem skupljaču poštanskih maraka, jer su one zrcalile njegov ograničeni umjetnički ideal.

Kasno pronađeni albumi fotografija s "Velike izložbe njemačke umjetnosti" nedvosmisleni su dokaz da tom smotrom nacističke "idealne umjetnosti" nisu dominirale skulpture i platna s mišićavim ljudskim tijelima ili naočitim plavokosim i plavookim izdancima germanske rase, već upravo groteskno banalni i kičasti eksponati. U tom svjetlu i Hitlerova "umjetnička estetika" veličanja lijepog i savršenog više se može prepoznati kao proizvod malograđanskog i jednostavno - lošeg ukusa.

Autor: Klaus Gehrke/ Dunja Dragojević

Odg. urednik: Anto Janković