Pripreme za dolazak novih izbjeglica

U uličicama Kilisa vrvi kao u košnici. U starom gradu, jedna do druge nižu se male prodavaonice: kotlari, krojači, frizeri. 19-godišnja Zeinep, Kurdkinja iz Alepa, prodaje žensko donje rublje i djeluje kao da se pomirila sa svojom sudbinom. Prije tri godine je od bombardiranja pobjegla u ovaj turski pogranični grad.

Populacija se više nego udvostručila

"Život ovdje je zapravo dobar", kaže ona, "ali kada bih se mogla vratiti kući, odmah bi poljubila zemlju. Jer, kada ovdje u Kilis udare bombe iz Sirije, mještani krive nas izbjeglice. To boli." Prošlog tjedna, Kilis su pogodile tri rakete. Ubijeni su jedno dijete i jedna žena. Kilis je udaljen samo dvadesetak kilometara od granice sa Sirijom, a tamo počinje teritorij koji kontrolira Islamska država (IS).

Od izbijanja građanskog rata u Siriji, stanovništvo Kilisa se više nego udvostručilo. Pored prvobitno 100.000 turskih stanovnika, grad je sada postao dom za oko 130.000 izbjeglica. Mnogi su tu već nekoliko godina, neki samo nekoliko mjeseci. 45.000 njih živi u izbjegličkom kampu, ostali su našli privatni smještaj.

Gradonačelnik: izbjeglice su naši "gosti"

Gradonačelnik Kilisa, Hasan Kara kaže da su izbjeglice "gosti", s kojima stanovnici dijele sve što imaju. Mi mu vjerujemo. Ali, on također priznaje da nije lako primiti toliko ljudi iz Sirije. Ne radi se samo o infrastrukturi i vodovodu, koji je prvobitno projektiran za polovinu sadašnje populacije. Sirijske izbjeglice se po mnogo čemu razlikuju od Turaka, kaže Kara.

Tako recimo sve sirijske žene, čak i male djevojčice, nose na glavi marame, a ima ih mnogo koje su u burkama. Sirijci ne govore turski, a u Kilisu se ne govori arapski. Pristupačni stanovi su postali rijetkost, a turski građani Kilisa se ljute što se njihove, uglavnom nezaposleni sirijski susjedi, zabavljaju do kasno u noć, dok oni u rano jutro moraju na posao.

Međutim, veći problem je to što je sa Sirijskim izbjeglicama u grad došao i arhaičan način života. Roditelji u izbjegličkom kampu, zahtijevali su da dječaci i djevojčice idu u odvojene razrede. U Turskoj je to neobično, ali je uprava Kilisa ipak pristala da im udovolji.

Što sve Kilis i njegovi stanovnici čine za izbjeglice, jasno se vidi u kampu koji je izgrađen pred vratima grada. Odmah iza džamije, nižu se uredni, svijetli kontejneri, označeni imenima ulica i kućnim brojevima. Rublje se vijori između zgrada. Jedna starica pokušava uzgajati povrće u zahrđalim konzervama. Starac uživa u proljetnom suncu. Mališani sjede u vrtiću i crtaju, više od dvije tisuće djece pohađa školu. Tu je ambulanta, medicinska njega naravno besplatna, a u supermarketu su police ispunjene do vrha. "Da", kaže sijedi učitelj iz Alepa, "dobro je ovdje, ali i pomalo skupo." Da može, vratio bi se kući.

Kontejner za više od 10.000 izbjeglica

Ali, povratak u Siriju je za sada nemoguć. Kada izbjeglice napuštaju Kilis, gotovo svi žele u Njemačku. Mnogi nisu čuli za sporazum između Europske unije i Turske. Ako i jesu, onda se oni koji i dalje žele otići, nadaju da će nekako naći načina da dođu do Njemačke ili neke druge zemlje u zapadnoj Evropi.

U međuvremenu, Kilis je već spreman preuzeti i do 10.000 novih došljaka iz Sirije. Na rubu „gradića izbjeglica“, spremno je novo naselje kontejnera. Između ostalog, za one koji će uskoro biti vraćeni iz Grčke. Sve izbjeglice koje su od 20. ožujka stigle u Grčku i nisu u stanju dokazati da su progonjeni u Turskoj, se moraju vratiti. "Sporazum s EU-om je u principu zaista dobar", kaže diplomatski Kara "ali ako se rat u Siriji ne prekine, neće donijeti ništa".

Tursko državljanstvo kao opcija

Da je po njemu, izbjeglice bi trebale ostati u Kilisu. Odavde se mogu brzo da se vrate svojim kućama, jednom kada se rat završi. Ali što duže to traje, veća je vjerojatnost da će mnogi od 2,7 miliona sirijskih izbjeglica zauvijek ostati u Turskoj. Posle pet godina, mogu da uzmu tursko državljanstvo. Za to mogu da zahvale Redepu Tajipu Erdoganu. A i on njima, jer će tako dobiti nove glasače, priča se po gradu.

Možda je tursko državljanstvo opcija i za Zeinep. Jednoga dana. Prvo bi se konačno htjela zaljubi, kaže ona. To bi možda bio razlog za ostanak. U Njemačku ionako ne bi htjela. Sirijske izbjeglice tamo nisu tako dobrodošle. To je čula na turskoj televiziji.