Klaus Kinkel: Osjećam suodgovornost za Srebrenicu

Bivši šef njemačke diplomacije Klaus Kinkel upravo se vratio iz Srebrenice. Bilo je to privatno putovanje na kojem je razgovarao s preživjelima iz Srebrenice, ali i prilika da se podsjeti na ono što je činio - ili nije.

Deutsche Welle: Gospodine Kinkel, upravo ste se vratili iz posjet Srebrenici. Za vrijeme rata u BiH bili ste njemački ministar vanjskih poslova. Zaokuplja li Vas i danas tragedija u Srebrenici?

Kinkel:Da, i to vrlo. To je i bio razlog zbog čega sam sa svojom suprugom, mojim najboljim prijateljem i njegovom suprugom bio na devetodnevnom putovanju po BiH, kako bi posjetio Srebrenicu. Tamo ranije nikada nisam bio i tamo sam se osjećao potresenim, tjeskobno ali bio sam i dirnut. Nerazumljivo je i strašno, to svjesno ističem, da je na izmaku 20. stoljeća bilo moguće da se desi takav genocid. Posebno kada vidite tih 6.000 grobova i kada se podsjetite što se sve tamo dešavalo tog srpnja 1995.

Nismo znali što se događa

DW: Kakvu je pouku Njemačka izvukla iz Srebrenice, da li se uopće može izvući pouka za buduće generacije političara?

Kinkel: Općenito gledano se to tako ne može reći. Njemačka tada nije bila u Vijeću sigurnosti. Ja sam bio ministar vanjskih poslova. Tijekom sadašnjeg posjeta Srebrenici više puta sam izjavio da se osjećam suodgovornim u pogledu onoga što se tamo događalo. Želio bih dodati da su tada informacije bile nepotpune i nedovoljne. Nisam znao, niti su ostali ministri vanjskih poslova znali kakve su se strahote tih dana, od 11. do 16. srpnja 1995. tamo događale. Srebrenica je bila zaštićena zona UN-a i polazili smo od pretpostavke da je koliko-toliko sigurna. Nismo znali pojedinosti što se tamo dešava. Da sam znao što se događa, možda bih puno više poduzeo, ne znam međutim da li bi mi to uspjelo. Ponavljam, osjećam se suodgovornim jer kao njemački ministar vanjskih poslova nisam ništa mogao promijeniti. Na žalost.

DW: Kada su Mladićeve postrojbe umarširale u Srebrenicu, nekoliko njemačkih poslanika, da spomenem samo Christiana Schwarz Schillinga (CDU) i Freimuta Duwea (SPD) su tražili od njemačke vlade da nešto poduzme, kako bi nizozemski bataljun dobio zračnu podršku. Do toga nije došlo ali je došlo do katastrofe. Da li se tragedija u Srebrenici ipak mogla izbjeći? Ipak ste imali određene informacije o tome što se tamo događa.

Kinkel: Da, sigurno. Situacija je bila takva da je NATO želio intervenirati. Ako sam pravilno bio informiran, nizozemski nadležni ministar je molio da ne dođe do zračnih napada jer je bio zabrinut za nizozemske vojnike. To mogu u izvjesnoj mjeri razumjeti, nakon što sam sada u stanju sve rekonstruirati na temelju informacija koje sam  dobio na ovom putovanju u Srebrenicu. I sada mi je puno toga , bez da bilo koga optužujem za ono što se dogodilo, potpuno neshvatljivo.

DW: Ipak, UN postrojbe su bile u zaštićenoj UN-zoni Srebrenice kako bi štitile njezine stanovnike, a ne sami sebe. Bili su slabo naoružani, ali zar se zračnim napadima ipak nije mogla uspostaviti kontrola nad situacijom?

Kinkel:To je sigurno točno, kada to promatrate nakon svega što se dogodilo. I ja to tako vidim. Ne znam da li bi se mogla uspostaviti kontrola, ali je u najmanju ruku vrijedilo pokušati. Nizozemski vojnici su bili preslabi da bi spasili situaciju. Ako imate na umu da je u zaštićenoj zoni bilo 60.000 osoba, puno izbjeglica, a tisuće samo u bazi UN-a u Potočarima, da su žene i djeca bili odvajani od muškaraca i da su se dogodile takve strahote, zaista je strašno kada danas znate što se tamo događalo. Naravno da se morala naći mogućnost da međunarodna zajednica to spriječi. Ali, to se nije dogodilo.

DW: Njemačka ali i Vi ste tada, kada se vodila rasprava o slanju vojnika u BiH i uopće u misije UN-a i NATO-a izvan zemalja članica vojnog saveza, bili zaokupljeni pitanjem da li je to protuustavno. Kako na to gledate danas, da li je to bio ispravan put?

Kinkel:Moramo još jednom naglasiti da Njemačka tada nije bila u Vijeću sigurnosti. Njemački vojnici, ma kako to strašno zvučalo, ne bi mogli spriječiti tragediju u Srebrenici. Moramo postaviti stvari na svoje mjesto. Njemačka se uvijek zalagala za BiH, koliko je to bilo moguće i koliko je to bilo neophodno. Ali mi, skupa sa drugim saveznicima, nismo bili u stanju da spriječimo strašan događaj u Srebrenici. Bio sam u Sarajevu u najgore vrijeme, bio sam u Mostaru, tamo sam poslao Hansa Koschnika. Mi smo uložili ozbiljne napore ali sami nismo bili u stanju dovesti stvari pod kontrolu. Međunarodna zajednica u BiH je zakazala.

Nismo štitili Srbe

DW:Kada ste nakon rata u svibnju 1997. posjetili Sarajevo trebali ste se susresti sa članovima Predsjedništva. Hrvatski i bošnjački član su došli ali srpski član Predsjedništva Krajišnik se nije pojavio. Tada ste izjavili da Bosanci vode politiku praznih stolica, ne precizirajući koja je strana blokirala susret. Mogao se, ako je suditi po tadašnjoj retorici, steći utisak da se srpskoj strani popuštalo i da se nastojala na neki način poštedjeti stalnim pokušajima da se naprave kompromisi na koje ona nije bila spremna?

Kinkel: To je besmislica. Drugi su srpsku stranu pokrivali puno više nego što smo mi to činili. Francuzi su iz tradicionalnih razloga štitili Srbe, Rusi su jako štitili srpsku stranu. Ja zaista nisam bio prijatelj Miloševića, niti Mladića. Ali moramo uvidjeti da i druga strana nije bila u potpunosti oslobođena krivnje. Kada pogledate strašni zločin u Srebrenici onda morate znati da je tome isto tako nešto prethodilo. Time ne želim reći da se ono što se dešavalo od 11. do 16. srpnja na bilo koji način može opravdati. Ne može. Nama su stalno prebacivali da smo previše na hrvatskoj strani, što nije bilo točno. Trudili smo se da stavimo stvari pod kontrolu ali nije točno da srpsku stranu nismo dovoljno prozivali. Sam Dayton je bio kompromis, nastao mukotrpnim pregovorima pri čemu su svi znali da nije savršen. Danas bi trebalo ozbiljno razmisliti, a to je bio rezultat mog putovanja, da li ovaj sporazum u nekom obliku treba mijenjati. Ono što BiH nedostaje je zajednička odgovornost. S Republikom Srpskom je teško i komplicirano. Ona vodi vlastiti život i to dodatno otežava stvari.

DW: Susreli ste se sa preživjelim Srebreničanima. Kako je protekao taj susret?

Kinkel:Opisali su mi što se dogodilo. Dobio sam i knjigu tadašnjeg prevodioca u UN-u, koji je govorio o Srebrenici. Imam utisak da se nešto poduzima, da se radi na tome da ljudi žive skupa i to im samo mogu poželjeti.