Koliko je Hrvatsku briga za BiH?

Prateći hrvatske medije, može se steći dojam da se bosansko-hercegovački izbori dešavaju negdje daleko, u nekoj sasvim stranoj zemlji, a ne u neposrednom susjedstvu. Za razliku od BiH gdje se zainteresiranost Zagreba za ishod izbora i čak direktna umiješanost Hrvatske u bosanskohercegovački izborni proces smatraju očiglednima i samorazumljivima, u hrvatskoj su javnosti ovogodišnji Opći izbori u BiH sporedna tema, tek jedna od mnogih drugih tema o zbivanjima u inozemstvu.

Istovremeno hrvatski predsjednik vlade Andrej Plenkovic neposredno pred izbore posjećuje završni predizborni skup Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine u Mostaru i pozivajući na što veći izlazak na birališta naglašava kako je važno da "Hrvate zastupaju legitimni predstavnici" čime bi se "trebao ojačati i omogućiti još ravnopravniji položaj hrvatskog naroda u BiH". Na taj način on signalizira neku angažiranost Zagreba oko Hrvata u BiH koja je međutim uglavnom simboličke naravi.

Nacionalisti se dobro slažu

Ta ambivalentnost nije nešto novo u odnosu Hrvatske, kao tzv. 'matične zemlje' naspram pripadnika hrvatskog naroda u susjednoj državi, kaže u razgovoru za DW zagrebački filozof i politički analitičar Žarko Puhovski. Nedosljednost i proturječnost već su desetljećima najizraženija obilježja hrvatske politike naspram Bosne i Hercegovine. Još tokom rata devedesetih je u Hrvatskoj pravljena razlika između pripadnika hrvatskog naroda u Hercegovini i onih iz Posavine ili središnje Bosne. Dok je tadašnja vrhuška Zagreba hercegovačke Hrvate hvalila kao „prave Hrvate", "Hrvati iz Posavine su bili marginalizirani i doslovce decimirani - dakle žrtvovani", smatra Puhovski.

A i iz većine gradova izvan Hercegovine je došlo do iseljavanja hrvatskog stanovništva, no napominje Puhovski, to etničko čišćenje je hrvatskim nacionalistima odgovaralo. "Tu je došlo do strategijske suglasnosti između hrvatske i bošnjačke nacionalističke politike, a računajući srpsku stranu u Republici Srpskoj i sa njima", kaže Puhovski. Posebnu su ulogu tu imali Hrvati iz tzv. 'Bosne srebrene'. "Pogotovo vjernički puk i svećenstvo su bili radikalno na strani BiH kao cjeline, kao zajednice i time su bili smatrani nekom vrsti indirektnih ili čak direktnih izdajica hrvatskog nacionalnog interesa koji sebe stalno doživljava kao onog koji teži ujedinjenju svih Hrvata u jednoj državi kao konačnom cilju", smatra Puhovski.

Što znači „Hrvat"?

Izrazito uočljiva je ta ambivalentnost u stavu pretežnog dijela stanovništva Hrvatske, prije svega onih koji nemaju porodične veze sa BiH, naspram svojih sunarodnjaka iz susjedne zemlje. Svojevrsni vrhunac te zbunjenosti je bio vidljiv prilikom dočeka hrvatske nogometne reprezentacije nakon osvajanja drugom mjesta na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, smatra Puhovski. Najprije je kreator tog dosada najvećeg uspjeha hrvatskog nogometa, trener bosanskohercegovačkog podrijetla Zlatko Dalić iz Livna, rekao kako 'mi imamo samo jednu domovinu za koju se borimo' mada barem on ima najmanje dvije napominje zagrebački filozof. "A potom je na velikim dočecima sa stotinama tisuća ljudi, recimo u Zagrebu ili Varaždinu, pjevana Thompsonova pjesma koja počinje sa stihovima 'geni kameni'. A ni u Zagrebu ni u Varaždinu geni kameni baš i nisu neka odlika lokalnog stanovništva. No to je naprosto prihvaćeno kao dio cijene za uspjeh reprezentacije", kaže Puhovski.

Ni službena hrvatska politika tu nije od velike pomoći. Dok se s jedne strane od bosanskohercegovačkih Hrvata traži da ostanu u zemlji i bore se za punu i pravu ravnopravnost unutar političkih institucija BiH, s druge ih se strane poziva u Hrvatsku gdje zbog iseljavanja postoji kako demografski manjak, tako i manjak kvalificirane radne snage.

Hrvatska nema nikakvih ambicija u BiH

Posebno je taj paradoks hrvatske politike vidljiv u problemu granica. Hrvatska mora, kako bi bila primljena u schengenski sustav, provoditi strogu i konzekventnu kontrolu granica. No to se pokušava sabotirati sa svih strana jer velikim dijelom te granice su i s jedne i s druge strane hrvatski stanovnici dviju država koji su navikli da međusobno bez problema komuniciraju i prelaze i koji obadvije strane smatraju „svojima".

No o nekim teritorijalnim pretenzijama Hrvatske naspram BiH nema govora, to uopće nije tema ni na kojoj politički relevantnoj razini, smatra Žarko Puhovski. Hrvatski interes prema susjednoj zemlji je po njegovom mišljenju vezan prije svega uz dvije teme. To je granica gdje Hrvatska svakako želi mir i nadzor kako bi mogla u Šengen, a drugo je prometna povezanost Pelješca i Dubrovnika.

Tu Hrvatska želi podršku ili barem što je moguće manje odbijanja planova o gradnji Pelješkog mosta. "No da bi se Zagreb doista direktno miješao u bosanskohercegovačke izbore ili u tamošnju politiku, to nije dio sadašnje političke realnosti u Hrvatskoj", uvjeren je Puhovski. Daytonska konstrukcija BiH svakako jest problem, smatra on, no nema nikakve šanse da bi se u nekoj doglednoj budućnosti tu išta moglo promijeniti. Tome ne želi niti službena politika Hrvatske, a zanimanje hrvatske javnosti za zbivanja u Bosni i Hercegovini je ionako maleno.