Koliko su "domaći" njemački koncerni?

Hrvatska nipošto nije jedina bivša socijalistička zemlja čiji stanovnici misle kako je njihova država "rasprodala" najvrednije tvrtke strancima. Doduše, čak i nobelovac i bivši glavni ekonomist Svjetske banke Joseph E. Stiglitz u svojoj knjizi "Sjenka globalizacije" prigovara i toj instituciji i sestrinskom MMF-u kako se previše kruto držala takozvanog "Konsenzusa iz Washingtona" koji je 1990. za zemlje bivšeg socijalizma propisao načela nacionalnog gospodarenja: među njima je i liberalizacija domaćih tržišta da bi u njih mogli ući strani investitori, zaštita njihovog vlasništva i postupna privatizacija područja koja su do tada bila pod državnim monopolom.

S druge strane, iako barem dio Njemačke nikada nije okusio razdoblje socijalizma i oduzimanje vlasništva, tek u nekolicini njemačkih koncerna osnivačke obitelji još uvijek imaju većinu vlasništva. Porsche, BMW, ThyssenKrupp... Sve su to tvrtke u kojima obitelji osnivača ili zaklade koju su osnovale doduše imaju još važnu ulogu, ali u ukupnim razmjerima tek slikovito pokazuju kako još jedva postoji nekakav "domaći" koncern.

Na primjer, u metaloprerađivačkom gigantu ThyssenKrupp Zaklada Alfred Krupp von Bohlen und Halbach posjeduje 25,33% dionica. Ali tek uz takvu zakladu i činjenicom da je ThyssenKrupp AG u proteklom razdoblju sam otkupio 9,74% svojih dionica (po izvješću iz rujna 2010.), ispada da više od polovice vlasnika ThyssenKrupp AG ima sjedište u Njemačkoj. Najviše ih je u ostalim zemljama Europe - s Velikom Britanijom i Irskom je to nešto manje od 21% vlasništva, a u Sjevernoj Americi ih je još 9,75%.

Tko su oni točno - teško je reći, jer obzirom na vrijednost njemačkih koncerna, čak i među institucionalnim investitorima se rijetko nađe neki koji prijeđe zakonsku granicu od 3% nakon čega mora prijaviti svoje sudjelovanje u vlasništvu. Tako je to i kod Deutsche Bank gdje ciriški Credit Suisse Group posjeduje 3,86% najveće njemačke novčarske institucije, a BlackRock Inc. iz New Yorka 5,14%. Tri četvrtine vlasnika Deutsche Bank su institucionalni investitori - banke, fondovi i ostale novčarske kuće, a samo jedna četvrtina od oko 641 tisuća dioničara Deutsche Bank su privatni ulagači. I tako - barem po matematičkoj strukturi vlasništva, Deutsche Bank već godinama nije njemačka: po izvješću iz 2010. je 47% dioničara imalo sjedište u Njemačkoj, ostalo su bili "stranci".

Najspektakularnije strukture vlasništva su svakako u automobilskoj industriji: tako je u koncernu Daimler, čak i nakon kraja avanture s Chryslerom, jedva 28,2% dionica u vlasništvu Nijemaca. Najveće investitori u proizvođaču Mercedesa treba tražiti na Arapskom poluotoku: to su Aabar Investments iz Ujedinjenih Arapskih Emirata koji posjeduje 9,1% dionica Daimlera i Kuvajt koji nadzire 6,9% dionica. Samo još Renault/Nissan ima još više od 3% - točnije, 3,1% dionica Daimlera AG, a sve ostalo je raspršeno doslovce po čitavom svijetu. I ovdje su to većinom institucionalni investitori - 61,9% prema samo 19,1% dionica u vlasništvu privatnih osoba.

Ali i usprkos ovim konkretnim podacima tipičnim za globalni svijet u kojem svi živimo, naravno da će kod građana uvijek ostati trunak taštine i ponosa nad "domaćim" tvrtkama - mada se to redovito može mjeriti tek u postotcima. Tako i u raspravi o hrvatskoj naftnoj kompaniji INA treba podsjetiti kako Njemačka svoju naftnu kompaniju - jednostavno više nema.

Mnogi Nijemci jedva da mogu razdvojiti uspomene na svoje poratno "gospodarsko čudo" od Volkswagenove Bube (VW: 50,74% Porsche Automobil Holding Stuttgart, 2,37 Porsche GmbH Salzburg, 20% pokrajina Donja Saska, 17% zaklada Katar, 9,89% ostali vlasnici) koju su redovito napajali gorivo na postajama s plavim romboidom koncerna Aral. Od 2002. još postoji brand Aral - ali vlasnik najpoznatije i najraširenije mreže postaja u Njemačkoj su stranci: koncern BP.

A tko je vlasnik BP-a? Opet i kao kod Deutsche Bank - BlackRock iz New Yorka posjeduje 5,93%, londonska Legal and General Group Plc 4,18%, a na slobodnom tržištu je gotovo 90% dionica. Jer barem kada je riječ o strukturi vlasništva međunarodnih koncerna, ona se u načelu najbolje može usporediti s najsovjetskijim suvenirom koji svojedobno nikad nije manjkao u posjeti "radničkom raju": Matroškama gdje u svakoj lutki postoji još jedna.

Autor: A. Šubić

Odg. ur.: N. Kreizer