Mi u Europi bismo već odavno trebali biti tako daleko da osuđujemo rasizam. Ali, to nažalost nije slučaj. U nizu europskih zemalja desnoradikalne i rasističke stranke zastupljene su u parlamentima ili čak u vladama.
Nesnošljivost prema nekim skupinama ljudi, kao što su primjerice rasizam, antisemitizam, protumuslimanski rasizam, anticiganizam, ali i homofobija ili nesnošljivost prema transseksualnim osobama, i dalje je nažalost integralni dio brojnih europskih društava.
Smrt u Sredozemnom moru
Nigdje se to ne pokazuje jasnije nego kod zatvaranja granica Europe za one koji traže zaštitu iz Afrike, Azije i arapskih zemalja. Nema više nikakve mogućnosti da se nesmetano doputuje u Europu i da se ovdje podnese zahtjev za azilom – a to je nešto što je zajamčeno međunarodnim pravom i pripada u temeljna prava svih ljudi.
Posljedica je da se samo od početka ove godine u Sredozemnom moru utopilo najmanje 350 ljudi. Ljudi koji su bježali od rata i tlačenja, toliko očajnih da su bili spremni ući u gumene čamce – u nadi da će tako doći do obala Europe i time dobiti zaštitu.
Po navodima Međunarodne organizacije za migraciju (IOM) 2022. je u Sredozemnom moru tako život izgubilo 2.406 ljudi, godinu dana ranije više od 3.000.
Od 2014. godine se utopilo ili nestalo najmanje 26.000 ljudi koji su htjeli prijeći u Europu preko Sredozemnog mora. A broj unesrećenih za koje se uopće ne zna je vjerojatno puno veći. To nije samo skandal, to je zločin protiv čovječnosti.
Stalna obveza
Njemačka je zemlja koja je u Europi primila najviše izbjeglica, po milijun iz Sirije i Ukrajine. Druge zemlje, kao Mađarska ili nedavno Velika Britanija, hvale se time da na svom području potkopavaju pravo na azil.
Desni populisti se tomu vesele, jer njihov diskurs je jasno podijeljen na „mi" i „oni": „mi Nijemci" nasuprot „onih drugih", migranata i izbjeglica.
Rasizam je dobio novi, moderni izgled. Sad se više ne govori o „manje vrijednim rasama", nego o kulturama koje su navodno „nekompatibilne sa zapadnim vrijednostima". To ne vrijedi samo za izbjeglice, nego i za mješovite obitelji koje već generacijama žive u Europi.
Njima se nameće stalna obveza da još nešto učine: kaže se da one nisu spremne na integraciju, da je njihova religija okrenuta prošlosti, da je njihovo obrazovanje loše. Da upravo ovo posljednje ima veze sa strukturnim rasizmom često nije jasno ni političarkama i političarima.
Strah za privilegije
Mi u društvu vidimo dva suprotstavljena kretanja: s jedne strane imamo društvo koje je sve raznolikije, u kojem manjine samouvjereno zahtijevaju svoje sudjelovanje.
Ali, istovremeno postoji trend u suprotnom smjeru, koji podupiru oni koji se boje za svoje dosadašnje privilegije. Neki kritiziraju da ništa više ne smiju reći, štoviše da doživljavaju rasističke napade.
To se osobito često čuje iz društvenih skupina koje čvrsto u rukama drže sve pozicije na kojima se u Njemačkoj donose odluke. I upravo ti ljudi imaju dojam da ne smiju više ništa reći i da ih se diskriminira? Zašto?
Jedan razlog je to što manjine, koje dosad nisu imale glasa, sad zastupaju svoje pozicije, pa i zahtjeve postavljaju, kao što je primjerice zahtjev za jednakošću u postupanju i sudjelovanju. Žene tako i tako, ali i crnci i „people ov color", queer-osobe i brojni drugi. Oni žele suodlučivati – i na to imaju pravo.
Kritika nije zabrana govora
Neki ljudi, osobito bijeli muškarci, činjenicu da im se odjednom netko suprotstavlja doživljavaju kao oduzimanje prava. Za njih je novo da im se netko usprotivi i zato neki imaju subjektivno osjećaj da im se zabranjuje govoriti.
Upravo suprotnost je slučaj. Oni i dalje imaju pravo reći što god žele. Mediji su puni intervjua sa starijim, bijelim muškarcima. Ali, isto tako je dopušteno njih kritizirati. Kritika nije zabrana govora, nego znak živog demokratskog društva, u kojem svi glasno raspravljaju.
S druge strane, zahtjev za sudjelovanjem znači da skupine koje su dosad bile premalo zastupljene inzistiraju na tomu da dobiju pristup svim pozicijama. Time nastaje veća konkurencija.
Tamo gdje je, primjerice, ranije bilo normalno da je šef uvijek bio muškarac, sad ima više šefica. S time svi muškarci ne izlaze na kraj. Ako se mora odreći nekih privilegija, onda se to doživljava kao gubitak, a zapravo se samo stvara pravedno stanje. Takozvani „obrnuti rasizam" je zato još jedna omiljena optužba.
Ali, sve to što je po sebi razumljivo uvijek iznova se dovodi u pitanje, kako bi se zamaglilo stvarnu raspravu o rasizmu i pitanjima moći. O vrlo realnom lošijem položaju manjina predugo nismo govorili. A mora se raditi o tomu: o sudjelovanju i respektu, i o pravdi.
Ipak, u Njemačkoj postoji puno pojedinaca i organizacija koje su aktivne u borbi protiv rasizma. Mnogi od njih su Nijemci iz migracijskih zajednica.
Sheila Mysorekar je predsjednica mreže Neue deutsche Organisationen, koordinacije udruga iz cijele Njemačke koje se bore protiv rasizma i za društvenu raznolikost.
Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu